Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXXIX.

Kluk je, nakon što mu je Mislav otkrio da planira s Damnanom odjahati na jug, nagovarao prijatelja da ostane. Kad je uvidio da to nije moguće, ponudio je da krene s njima. Dogovorili su zajednički polazak u svitanje. Mislav je znao da krupni prijatelj previše voli pleme da bi izvan njega bio sretan pa nije prihvatio njegovu žrtvu. On i Damnana otišli su usred noći, i to prema sjeveru. Kamo su išli i čemu su se nadali, ni samima im nije bilo jasno.

Damnana je danomice gledala kako Mislav pati. Dala mu je vremena za oplakivanje rodbine, proces koji je ona sama, u mnogo manjim dozama, obavljala cijelo djetinjstvo. Imala je i ona za kim tugovati. Kao dvoje siročadi, ljudi povezani gubitkom, Mislav i Damnana uzajamno su si lizali rane. Ipak, njegov problem bio je dublji. Suštinski se nije razlikovao od Kluka. I njemu je nedostajao rodni kraj, ljudi s kojima je upoznao život, bogovi koji su umrli kad i obitelj. Mogao je napustiti pleme, no pleme nije moglo napustiti njega. Odreći se poznate sredine značilo je odreći se sebe.

Na fruli je svirao sumorne melodije, sve dok svirka nije potpuno zamrla. Bacio bi sviralu u rijeku da ga nije podsjećala na mjesto gdje je nekad živio. Čuvao ju je kao sveti predmet. I više od toga – kao člana porodice.

U pitanju njihova odnosa Damnana nije mogla reći da se Mislav nije trudio. Davao joj je nježnost i strast, ali nikad cijelog sebe. U svakoj kretnji zvonila je neka tiha, duboka tuga. Kao da je progutao nevidljivu udicu. Što je dalje hodao, to ga je više razdirala i povlačila natrag.

Kad je Damnani postalo jasno da udica neće nestati, odlučila ju je izrezati. Jedino oruđe kojim se to moglo učiniti već je neko vrijeme nosila sa sobom.

Sunce je, stidljivo se probijajući iza obzora, zlatilo jutarnju rosu. Mislav mu je okrenuo leđa i šutke gledao u rijeku. Damnana mu je pružila drvenu čašu ispunjenu medovinom. Prije toga, dok Mislav nije gledao, u nju je izlila Mirin oproštajni poklon.

„U zdravlje“, rekla je.

„Čemu nazdravljamo?“ pitao je Mislav prinoseći čašu usnama.

„Budućnosti“, rekla je dok mu se jabučica dizala i spuštala.

„Hvala ti“, rekao je obrisavši usta. Smiješio joj se kako je povremeno činio, ali nikada onako kao prije povratka u selo. Onda mu se lice promijenilo. Pogledao je prema šumama koje su se prostirale oko njih. I shvatio.

„Ali… zašto?“

Šutjela je dok su navirale suze, njoj koja nikad nije plakala. Osjećala se kao da ubija biće koje voli, što je i bila istina.

Ustao je i krenuo prema njoj. Kad je već pomislila da će ga morati udariti, izgubio je ravnotežu i pao. Damnana je dlanovima pokrila lice i plakala za Mislavom kojeg je znala.

Ležeći na leđima, Mislav se borio.

„Sjeti se svega“, rekao je, ali glas mu je postao tih.

„Nemoj zaboraviti!“

Neću, mislila je Damnana. Gledao ju je bespomoćno poput djeteta, istom onom ranjivošću koja ju je osvojila.

„Ne daj da… nestane“, šaptao je samom sebi.

Gledala ga je kako se gubi.

„Ne daj da…“

Sklopio je oči. Tamo negdje iza, u nepoznatim i neistraženim dubinama, jedna su se vrata zalupila zauvijek. Pleme je bilo mrtvo.

„Što sam učinla?“ pitala se čupajući si kosu, crvenu i prokletu od rođenja.

Ležeći muškarac otvorio je oči. Kad ju je pogledao, znala je da to nije Mislav i da nikad neće biti. Izgubila ga je zauvijek.

Dok ju je stranac bunovno gledao, uzela je zadnju Koraksovu bočicu. Otvorila je poklopac i ispila sve. Iz Mislavova sedla izvukla je frulu i čvrsto je stisnula. Prinijela ju je usnama i zagledala se u jednu od sićušnih rupa. Čekala je da je usiše.

„Tko si ti?“ pitao ju je neznanac.

„Pitaj me za nekolko trenutaka“, rekla je i, ubrzo zatim, nestala.