Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

EPILOG

Mladić i djevojka stajali su pored rijeke. Neko su se vrijeme pogledavali, pokušavajući ustanoviti odakle se poznaju. Ispostavilo se da se sreću prvi put. Mladić je pitao djevojku kamo ide, na što je rekla da ne zna, možda uz rijeku, uzvodno. Pitala ga je kamo će on, rekao je da nije siguran, možda pored rijeke nizvodno.

Voda je ravnodušno šumila, bistra i hladna, ne mareći što će biti s ljudima koji su stajali na obali. Mladić je, pokazujući prema svjetlucavoj površini, pitao: „Kamo ovo vodi?“

„Nemam pojma“, rekla je.

Pozdravili su se i otišli svatko na svoju stranu.

Mladić je bez razmišljanja uskočio u sedlo iako se nije mogao sjetiti gdje je i kada naučio kako se to radi. Nije se sjećao kako je ovdje dospio ni odakle je došao. Zapravo, nije se sjećao ničeg. Osjećao se prazno i prozirno poput vode što je uporno protjecala pored njega.

Odjednom je pomislio na ovce i njihova spolovila, tko bi znao zašto.

Dok je pitoma životinja gazila po rosnoj travi, osjećao je snažnu potrebu da pogleda preko ramena i vikne nešto što je, neuhvatljivo, titralo ispod površine, kao riječi za melodiju frule koja mu je svirala u glavi.