Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

moj je pogled amfetaminski susretljiv i vjeruje kako je farmacija bogomdana
znanost.
jutrima, dok još ne razmišljam, rukom prelazim preko stomaka i nadam se bedrima.
čudan osjećaj.
ustat ću, bit ću i znat ćeš me.
ne znam s obećanjima, ne volim ih, a sklona sam obećavati s nonšalantnošću.
život klizi kad ga ja kontroliram. ide polako i ide svejedno. i nikad se ne obraća nikom. nema granica.
pazi, ja sam ti jednom vidjela svog starog da plače i to je bila jako nezgodna situacija.
on je imao loš vid i ja bih mu obično govorila koje je svjetlo na semaforu.
a taj dan kad je zaplakao vozili smo se na selo. on i ja.
bilo je zeleno. plakao je.
ja sam samo razmišljala: pa koji je tebi vrag, jebo ti sebe? šta sad ti tu meni plačeš? pa nisam ja tebe ošamarila.

sivo nije moja omiljena boja, ali meni nebo nikada nije plavo.
uvijek je sivo. sunce je crveno, a ceste su krvave.
vise na tridesetcentimetarskoj uzici. k’o njegovo tijelo.
moje ime je previše sveto za život kakvim živim.
i sad, on ti je plakao. plakao je, bogami, 20 kilometara. a ja sam samo razmišljala hoćemo li stati na benzinskoj i hoće li mi kupiti sladoled i snalazi li se ostatak obitelji bez nas kod kuće.
kad bi barem prestao plakati.

nikada se ne brinem o sutra. puštam vrijeme neka ide od trenutka do trenutka.
lice krijem. isprekidano je zarezima i točkama. neshvatljivo je.
moje oči imaju crnu točku u sredini. mrak koji dolazi iznutra.
govorio je da nas voli. brata i mene. mi smo njegov život. nitko nikada nije mislio da će on napraviti nešto dobro. obitelj. svima je bio crn. tad sam počela shvaćati i nametati pitanje iznutra: ali zašto nas onda uništavaš? ti si nas stvorio, nemoj nas i uništiti. i obriši te suze da se ne nađemo pod cisternom ispred nas.
ne znam voljeti dok ne vole mene.
moje nebo je uvijek sive boje.
taj dan se brat zaključao u sobu. stari je zvao policiju. kasnije je došao stric i molio brata da izađe. ja sam plakala u svojoj sobi. nisam shvaćala. imala sam jedanaest godina i nisam znala zašto se svijet zove svijet i zašto nas otac ne voli ili zašto nas voli na taj jako čudan način. ja sam molila starog da idemo van. sjeli smo u auto i krenuli smo na selo. onda je on počeo plakati i ja više nisam znala tko je krivac u našim pričama.
hodam sigurna u sebe. u mom životu ne postoji loše.
želim da to znaš.
par dana kasnije sve je opet bilo u redu. zaboravili smo. potrajalo je dovoljno dugo da nas sljedeći udarac razlomi na još veće dijelove. stari više nikada nije zaplakao.

X

Sadržaj

ZOVE SE EZRA
poredak je sasvim nebitan kad smisao ne zahtijeva svoje mjesto
rekao je da se zove kao ja
idi u dućan i donesi tri jaja i veliku bocu marmelade
visoko gore
kad dođem, ležat ćemo u istom krevetu i mijenjati raspored tijela
za tu ljubav u tvojim očima napravit ćemo tulum s puno piva i pelina
jesam ti pričala o svojoj razvratnoj osobini plakanja na ramenu? tuđem po mogućnosti
ti i ja smo daleko od ovog svijeta i to će nas uništiti ozbiljnije od hirošime i nagasakija
uživaj u mraku dok nema reflektora
ja ne odgovaram za tebe ako sjedneš na tu stolicu
sa ili bez
tvoj rođendan je bio totalni fijasko
zašto će nas simo dovesti u red? evo zašto
ogledalo nema pojma u koga gledam kad pinceta vrijedno čupa obrve
on ti je bio moj prijatelj
pod kožom dupina nećeš naći čovjeka
sms koji je uzdrmao moju vjeru u boga kao takvoga
(priča o danas i sutra i onom poslije)

pristojno mjesto za odmor od stvarnosti
(autobiografska naklapanja)

dječak sa selotejpom na rukama


IZ VELEBITSKE 60
moj stari se ubio
moj je pogled amfetaminski susretljiv
u pet i četrdeset i pet ujutro imam izrazito infantilne potrebe
ja nikada nisam naučila igrati čovječe ne ljuti se
poslije je postalo jednostavno
istrčali smo ovaj maraton kroz naše živote
pričam tiho kad te nazovem
dotjerujem stvarnost u osobnoj agresiji
pokušavam se sjetiti sretnih trenutaka
ljudi su smiješni kad su sretni
učini ovaj svijet našim
nedjelje su nas obilježavale
pogoršalo se sutradan
prošla je godina dana od nas dvije i tri od njega
jučer me obišla tjeskoba
pjevale smo arsena u krevetu
s tobom
podijeljeni na dvije strane činimo dva raskrižja


APENDIKS ZA DAVIDA
počet ću s klišejima kako oni ne bi završili sa mnom
(papirnati avioni stružu nebo)

posljednji trzaji šika
(opet razmišljam kako je rutina sasvim nakaradna za doček gostiju)

sajberseks jagodica bobica
(u ovakvim situacijama – nebo je stadion)

u dva ujutro, gledajući kako puštaju zmajeve
(sakrij se u slušalicu telefonske govornice)

kad hodaš se mamuza, kad hodam se kaubojski mamuzamo
(moja debela guzica i ja)

rokenrol star, bježi dečko, ja sam umoran
(ajde marija, save yourself)

završit ću promatrajući ovo posve objektivno
(konzumeristički alter ego)



Impresum

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.