Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

TI I JA SMO DALEKO OD OVOG SVIJETA I TO ĆE NAS UNIŠTITI OZBILJNIJE OD HIROŠIME I NAGASAKIJA

rođeni smo da gledamo u ponor.
sutra ćemo napraviti sve što smo zamislili danas.
danas i prekosutra sve što zamislimo sutra.
ne moram ti ni reći da je to isto ono od jučer i isto ono od danas.
smiješni smo koliko smo mladi. godine nas čine klaunovima.
naši nosovi su crveni od hladnoće, a naša velika usta su nam genetski dana.
a da pojedeš nešto? izgledaš loše. možda i očajno. jedi. izgledaš kao gene wilder. crnokosi gene wilder.
volim što smo ovakvi kakvi smo. s tri briketa u rukama iznad otvorene vatre.
moja teta baca upaljače u grotlo zažarene peći i sluša male detonacije na svom ognjištu.
meni nije hladno, ja bih samo htjela ne biti klaun danas.
htjela bih se ne smijati.
skupljenih ramena, nasuprot tebi, očekivati poljubac i dobiti ga baš kako sam zamislila.
htjela bih u taj novčanik koji nemam sabrati sva ova nedostajanja tebe i platiti njima još jednu rundu ljudima koje ne znam i koji ne znaju mene.
koji i ne postoje.
što si htjela reći? ne razumijem o čemu pričaš. pojasni. pojasni. pojasni.
htjela bih biti sretna kao onaj dan kad sam pobjegla iz škole u drugom osnovne.
olakšanje ti treba?
kao kad sam četiri puta zaredom polagala statistiku i bolila me neka stvar kako će proći. i hoću li proći.
kao kad sam prijetila profesorici povijesti u onoj priči koja je neslavno završila.
kao kad sam osjećala da me ništa neće dotaknuti ako ja ne dozvolim drugačije.
ti bi htjela biti dijete?
ma koje dijete!? ne budimo otrcani. kad smo bili djeca, bili smo glupi. nismo bili sretni.
nekakav kompromis?
kompromis? od njih se ukopamo duboko u zemlju. pa kad se zaželimo površine, imamo noge robota. hodamo teško i bez želja. ne želim postati cinik ako slučaj nije odredio tako.
nemoj me riječima pretvarati u ono što nisam.
nemoj me dozivati mislima.
gledajmo filmove, držimo se za ruke, nemoj se sramiti onog što osjećaš.
kao kiša u kosi crnkinje.
predivan si.
zabrazdila si.