Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

pjevale smo arsena u krevetu. tvoje nježne godine.
šest ujutro je, a treći kat velebitske ori od njenih nježnih godina.
opet ne mogu spavati.
noćne more zaredaju kao beskućnici u redu za hranu ispred javne kuhinje.
prva kaže:
hodam nekom dugom cestom punom drače i idem prema nekoj crkvi, a na svakom koraku se uhvatim za bodlje i znam da ići dalje postaje sve teže.
postavljam uvjete. znam da je crkva pet kilometara dalje. odustajem jer je predaleko.
druga kaže:
plačem prijateljici na ramenu trenutak prije nego što ću umrijeti. ridam joj u kosu.
ja sam htjela dijete nazvati tvojim imenom, a vidi me sad… umirem.
treća kaže:
rez. rez. rez. ne sjećam se svega.
uglavnom nešto o krivim odlukama. puno djece. razigrane. puno plavokose djece s najplavijim očima koje sam mogla podsvjesno odsanjati.
bude me mačke u svibanjskom koćenju.
raspremam stol. perem suđe što je ostalo za dobro jutro. pet sati i pedeset i pet minuta.
vraćam se u krevet i pitam staru:
koju si muziku slušala kad si bila cura?
…
izvući ono najgore iz sebe za vlastito dobro.
namjestiti tijelo. odrediti strateški položaj za još jedan novi dan.
dočekat ću te za stolom. s jutarnjom kavom pred sobom.
i onda mi je pričala kako je kupila roza dekicu jer je osjetila ispod pupka da nosi žensko dijete.
nisam ja htjela kćer. ja sam htjela još jednog sina. josipa ili marija.
a dobila si mene.
al’ tebe je stari htio. ne zamjeri.
nemam na čemu. što me on stvarno htio?
…
u četrdeset i drugoj se stara prepala da je ostala treći put trudna.
ja sam imala dvanaest. pronašla sam test za trudnoću na mašini za robu.
u stanu je cijeli dan vladala nesnošljiva nervoza.
a ona mi pjeva arsena i kaže: spavaj.
…
varljiva menopauza.
možda bi nas moj nezačeti i nerođeni brat bio spasio.
taj nerođeni i nezačeti josip. ili mario.