Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

pričam tiho kad te nazovem.
između nas se zbilo stotinu gradova.
zamisli koliko ljudi mogu probuditi mezosopranom koji svršava od tvoje zle sumnje.
moj glas je žigosan genetikom.
ti želiš silovati moj karakter.
želiš pobiti teoriju po kojoj je moguće postojanje stanovite M.A. (22).
ali reci mi, što je najgore što ti se dogodilo u životu?
kakvog je okusa bio najgori ručak koji si pojeo?
pokaži mi mjesto gdje se pozicioniraju tvoje glavobolje.
što te čini tužnim i imaš li i ti možda susjeda koji svira violinu u tvojoj glavi?
prebrojiš li i ti zrnca riže prije nego što ćeš ih skuhati?
znaš li da me miris izgaranja cigarete podsjeća na starog? svi su njegovi poljupci mirisali na paljevinu. možda zato ne mogu prestati pušiti.
znaš li da me netko mora držati za čelo dok povraćam?
osjećam se klaustrofobično s mukom u želucu i rastvorenim jednjakom.
netko mora držati moje čelo da me ne proguta keramička školjka jeftine talijanske proizvodnje.
mali miševi trče po mehaničkom mozgu.
kad te nazovem, imam grčeve u ušima i jedini glas koji očekujem s druge strane onaj je koji jede paniku za laku noć.
nudi li tvoja znanost odgovore?
on je pažljiv i gleda me u oči kad ulazi u mene i ja mu vjerujem.
ne treba mi definicija voljenja.
volim te je nešto što često čujem na televiziji.
tu sam i ne možeš ništa mijenjati. preduboko sam zašao da bih se vratio.
kako je izgledala tvoja prva djevojka? je l’ bila dobra?
živiš li život koji si zamislio?
pogreška je ono iz čega je nastao čovjek.
kad te nazovem, osjećam se kao isforsirana žrtva voajera. osjećam se loše.
i ponekad, kad te nazovem, poželim kupiti pištolj da mogu pucati u slušalicu umjesto da prekinem vezu.
poziv prema biranom broju se ne može ostvariti.
korisnik je trenutno nedostupan.
nešto što nikada neću čuti.