Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

KAD DOĐEM, LEŽAT ĆEMO U ISTOM KREVETU I MIJENJATI RASPORED TIJELA

najbolje pjesme ikad one su u kojima se spominje london.
dodaj heathrow i imaš i zvučne efekte.
obuci čarape. nemoj bosa hodat po stanu. želim te gledat dok se skidaš.
prekini.
prekini.
bojim se da ću sad otići.
tišina je čest motiv u pjesmama. tiha tišina. lagana tišina. neoprezna tišina.
što, dovraga, ima u toj tišini?
ja je ne volim.
obožavam je, možda joj se i klanjam, onaj trenutak kad zamahnem prema njoj
i zarijem joj akorde ravno u ta prljava usta.
ili kad nam se tijela dodiruju pa se čuje šuškanje. kao da netko kida papir.
elegantno, dakako.
ljutim se na sebe. dođi. sjedni. šutimo malo.
slušajmo kako parket pucketa pod nogama razigrane mačke.
nemoj se smijati. nije lijepo. želim biti ozbiljna.
mislim da ću sad otići.
nisam ostvariva. nemoj me htjeti. a gdje da se nađem? pokušajmo ponovo?
šuti. samo šuti i pazi na trokute koji su nam zarobili laktove.
budi formalan.
pazi na ostavštinu.
marija, zašto si pisala ono što si pisala?
ja bih zbilja trebala otići.
ja želim otići odavde.
ja želim bez prestanka misliti o sebi.
ja ne mogu s tobom.

nisam imala sat pokraj sebe. starac je hranio golubove i pjevao neku pjesmu.
nasmijao mi se.
zavukla sam ruke duboko u džepove jakne i počela plakati.
golubovi su gugutali.
neka žena je rekla starcu da ide doma jer se tu okuplja svakakav ološ.
odmahnuo joj je rukom i gledajući u mene rekao: moja prijateljica i ja pazimo jedno na drugo.
golubovi su gugutali.
mobitel je zvonio.
vrijeme se nije dalo vratiti unatrag.
još jedna ofucana pjesnička fraza.

vrati nas unatrag sljedeći put kad me vidiš.
molim te.