Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

ZAVRŠIT ĆU PROMATRAJUĆI OVO POSVE OBJEKTIVNO

(konzumeristički alter ego)

mislila sam da će biti lako.
zaskočila me ulična rasvjeta…
ne, ne, ne, treba zabraniti ovo poetsko u meni.
šugavo je.
zaškočio me električni stup, ovaj što provodi rasvjetu do konačnog
odredišta.
bijeli renault 4 ostavljen na sredini ceste.
baš poput nas u onom mom snu.
i sve je bilo puno pjene iz aparata za gašenje vatre.
firefighter. sviđa mi se kako amerikanci izgovore to: fajrfajtr.
ja bih jednog fajrfajtera.
al’ da nastavim sad…
sjela sam preko puta, na autobusnu stanicu i stala promatrati
kuću iz koje ćemo se iseliti evo, svaki čas.
mi andrijaševići, jebo mater, nomadi. pravi.
‘ko zna što nas je zadržalo ovdje punih deset godina.
ni lustere nemamo po sobama.
i počnem plakati. ono, zapravo. sjedim negdje iza ponoći
na autobusnoj stanici preko puta svoje kuće i plačem.
i ne bi mi smetalo da nisam plakala i jučer i prekjučer i onaj dan prije
prekjučer i da nisam počela zaključivati kako sam nakljukana depresijom.
odgojnom. i usput, k’o bog, oplakujem beton.
ne znam ime poštara. uvijek ga zovem boro, al’ boro je bio prvi poštar
ikad i nije imao ruku.
zalutala sam u vlastitoj ulici.
prometova sedamnaestica vozi prema garaži.
a ja plačem kako smo se počeli rasipati.
moj novi mobitel, moje nove cipele, moja nova šminka i kaput.
napravila sam sve da mi bude dobro. ugodno.
iako… jebo taj kaput. ustvari sam ga iskopirala od neke američke
glumice baš kad sam odlučila voljeti roza.
mislila sam da će biti lako.
mislila sam da će biti lako.
jednostavno.
i da ću biti voljena. najsebičnije što se može.