Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

nedjelje su nas obilježavale.
nedjeljama bismo postajali sami vragovi.
mir nas nije poznavao, a nismo mu prkosili s namjerom.
lijepo ti stoji crnina. pogledaj se. lijepa si.
nisam htjela biti lijepa na očevom sprovodu, nego u njegovom zagrljaju.
istinu za reći, crno mi uopće ne stoji. lažeš mi. smiješna si.
ja i brat. dva titana.
moja stara.
čovjek koji ju je volio prije starog i slomio joj srce hodao je iza nje.
teta ga je vidjela. tko zna o čemu je i on razmišljao taj dan.
volio te. bože, kako te samo volio.
zemlja se okreće, hodamo po makadamu, vrijeme prolazi.
groblje miriše na strah i zubi nam se sudaraju od boli.
stvar je u tome što su sprovodi lakrdija. čuješ li ti mene?
dođu, isplaču se, pokopaju tijelo, a ne čovjeka koji je živio s njima i svake ga godine gledaju u novinama. zašto?
šuti i voli u sebi. nema ništa ljepše od dostojanstvene ljubavi.
ja ionako doručkujem iznad osmrtnica.
ja svog starog volim s tolikim dostojanstvom da mu ni na grob ne idem.
godinama poslije.
on mi vjeruje i ja vjerujem njemu.
ništa od ovog se nije dogodilo.
stvarnost koja se oblikuje oko mene zauzima previše prostora pa sanjam.
cvrčak. sunce se sudara s našim tijelima. vruće je. moje me prijateljice vole.
došle su.
ne plačem jer ne znam točno za kim imam plakati.
pola godine kasnije pucam po šavovima za stolom i razbijam šalicu kave o zid.
pola godine kasnije znam da nikada neće prestati.
događat će se uvijek.
crno.
nisam se snalazila. kasnije su jeli i častili se i ja sam se trudila smijati.
brat je bio sve što mi je ostalo.
ljudi nisu razumjeli. bili su s nama, ali… nisu znali niti su osjećali isto što i mi.
i onda sam se sjetila strica koji je plakao za djedom dok je djed još bio živ. to mi je
postalo sumanuto smiješno pa sam pobjegla daleko od svih da ne misle kako sam
sišla s uma.
istinu za reći, uopće nisam bila lijepa niti je itko taj dan izgledao lijepo.
čak je i bog požutio sunce za kaznu.
izgledali smo suviše obično za ljude.
amateri.