Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

UŽIVAJ U MRAKU DOK NEMA REFLEKTORA

našli su te spokojnog u mraku. daleko od kuće. obezglavljenog.
ostavi me da plačem u kutu sobe.
na rubu kade.
uz otvoren prozor da ne bih zaboravila disati.
strašno je sjećanje na tebe.
pomoli se, prije nego što odeš spavati, vjeruj u boga, vjeruj u zid, planinu.
u zrnca prašine pod krevetom.
pokosi sve pred sobom.
moj djed je previše pio.
živi od strahova. od adrenalina. od prošlosti. pa tamo negdje, u nekom sutra zakopaj glavu u pijesak i govori: ovo nisam ja.
s britvom u ruci. i tintom. i iglama.
nikad ne znaš kad ćeš si poželjeti nešto ispisati na koži.
broji korake. svaki dio njega. voli ga – ne voli ga. meni je sasvim svejedno.
ionako ćemo sutra igrati šah i slagati figurice po tijelu.
mjere trideset puta trideset centimetara. ima tu i tereta za podnijeti.
kupovali smo pločice mjesec dana prije njegove smrti. rekao je prodavaču: slušajte, imam ja ženu koja to mora vidjeti. mogu li jednu ponijeti doma?
nasmijao me tad. tko zna kad se zadnji put bojao svoje žene.
zatvori prozore, hladno je. djed mraz će ti ove godine donijeti samo šibice.
a zašto šibice?
pa, moraš ugrijati tu svoju zločestu dušu, dijete moje drago.
tu hladnu krv.
moji su preci bili ubojice. i sad nas žele nagraditi. dijele plakete i govore kako je lijepo znati da u sebi imaš plemićke krvi koja je baratala mačevima i kopljima. ma o čemu pričate, ljudi moji.
postoji trideset metara stare ceste na izlazu iz splita u kojima su otisci tvojih stopala.
neki dan sam pratila tragove ulja i slijedila te do kafića u kojem si popio zadnju čašu vode iz tuđe ruke.
kome danas ukrasti identitet?
čiji život živjeti?
umirete kao po zapovijedi.
da l’ da budem ujak, teta, ti?
čije ime moram izgovoriti i čuti od nekog: ista si on. ista si ona.

ista sam ja.

od toga se ne moram štititi.