Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

poslije je postalo jednostavno. nisam se morala opravdavati.
mogla sam uništavati bez razloga.
i ne bi mi bilo žao dok ne bih zastala i uhvatila sebe u nevjerici.
prestala sam vjerovati u išta. bog je za mene postao luksuz.
molila sam se svake večeri da odeš u raj. toliko krivnje je u meni ostalo.
bila sam ljubomorna na sterilne živote drugih ljudi. kako im dosada tako dobro polazi za rukom, a ja ne znam kud s našim kandžama na pločniku.
mirisao si poput novog komada odjeće. bila sam sretna.
nisi me dao njima i držao si me zapletenu u riječima o boljem sutra i dobrom danas.
imanje tebe kao jedina istina koja će mi pomoći izvan ovog svijeta.
definirali smo život sa starim kao obavezno prokletstvo.
stara i danas vjeruje u to. ja ne mogu.
moj mozak se opasno slizao sa znanosti.
gledala sam "zvonili ste, milorde" i ethel je rekla: sve je to u glavi. psiha.
ja vjerujem ethel. ethel koja je čistila pepeljare i zahode, koja je fikcija nekog britanca.
ethel koja je na kraju završila u varijeteu i plesala u kostimu kokoši.
ethel nikada nije pomišljala, ni u svojoj fikciji, postati ono što je on postao.
a dala mi je odgovor na sva pitanja koja je stara istjerivala modernim egzorcizmom.
ne vjerujem da je starog itko prokleo.
ne vjerujem u prokletstva. vjerujem u krugove. život koji ne ovisi o suživotu.
gledala sam dugo u tvoja slova znajući da neće biti povratka.
ponekad se rušim tako brzo i tako glasno pa me gramofon prihvati kao ploču.
moje oči postanu bijele. zube polomim na kostima do kojih zagrizem meso na svojim rukama.
prepuna ožiljaka. mreža za razapinjanje i hvatanje onog što se bude dalo uhvatiti.
posljedice koje gledam s visoka i onda tonem. u njima. kroz njih. ispod njih.
daj im priliku. neka te upoznaju. ti slomi njih svojom istinom, a ne oni tebe svojim lažima.
probijala sam se kroz sve frekvencije života.
i kad su me pitali da izbrojim do deset, ja sam izgovarala abecedu.
ja slovima želim iznuditi oprost od sebe.
nadam se da ćeš razumjeti. jednoga dana.