Davide, svašta su mi radili | Marija Andrijašević

u pet i četrdeset i pet ujutro imam izrazito infantilne potrebe. imbecilne.
gledam se u ogledalo i plazim jezik. zijevam očima i grizem prste.
kladim se sa svojim očekivanjima i ne prolazim kroz crvenu aureolu iznad glave.
s nama se sve događalo pogrešno.
došao si u vrijeme kad sam mijenjala svoje tijelo.
došla sam ti u vrijeme kad si nekome trebao reći volim te.
pogledaj me u oči jednom i reci mi kakva je to ljubav koju želiš mučki unakaziti šestarom?
tražim ekvivalent odonda i pronalazim ga u retardiranoj igri iz ogledala. bit ću glupa sama sebi. bit ću lijepa sama sebi. bit ću zla prema sebi samoj. razgovarat ću sama sa sobom. ionako nema nikog u prostoriji.
kučka. ja sam slegla ramenima onako kako samo kučke sliježu i povukla se unatrag. lizala sam šape. precrtavala sam te u daljini i tvojim izgovorima. ne možeš imati dvije srodne duše. oprosti, ali ne možeš imati nikakvu dušu ako si ateist.
možda ti imaš srodnu energiju.
ili imate istog postolara.
ne znam, ali duše vam sigurno nisu srodne.
moram biti zla da prebolim.
blijeda sam od udisanja sumpora.
vrtoglavica. nazadovanje. distribuiranje istine.
spremanje doručka i spavanje sa zadovoljštinom.
ne zovi me razočaranom. ne zovi me precijenjenom. ne zovi me s oprostom i ne pričaj priče za odraslu djecu.
onda, ako sam posebno raspoložena, brojim zube jezikom.
najzabavniji je prazan prostor koji je ostavila iščupana petica.
i polomljena osmica.
i prijelazi koje ostave istrošene plombe.
gledaj na nas kao na krive koordinate.
jednom mjesečno, umjesto da ih odrežem škarama, izgrizem nokte. dođe mi ispljunuti nešto, a da to nije došlo iznutra.
cijenim svaki osjećaj koji me održao na površini. svjesnom.
izgrizem nokte i ispljunem ih. velika stvar.
ali ne veća od tepanja sebi u ogledalu.
tepanje je uvijek bilo posebna kategorija. radnja koju izgovaram s odgovornošću i pokrićem.
u jednom trenutku ću se povući za rukav i reći si: kaže se volim te, a ne vojim te.
i živjet ću sretno sama sa sobom do kraja svog života.