Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

1.

 

Polako sam se pretvarao u gnjidu. Nisam još, doduše, bio ubio ono predragocjeno dijete, ali sam mu svojski pustio krv i zakopao ga živog što sam mogao dublje. Ispod naslaga prljavštine i zemlje ponekad bih naslutio njegovu mirisnu čistoću. Nisam još bio sasvim mrtav. Imao sam svojih trenutaka, rijetkih i sve rjeđih, kad bih bio živ i osjećao silnu radost zbog toga. Na primjer s Mirandom u njezinom vrtu. To je ustvari bio moj vrt, ja sam ga obrađivao s ljubavlju i pažnjom ludog botaničara sve dok se jednog dana u proljeće, nedugo nakon što mi je umro otac, nije pojavila Miranda i izjavila da će ona odsad tu živjeti. Baš tako – živjeti. Nisu mi bile čudne njezine riječi, navikao sam ja na još čudnovatije stvari, pa ipak sam je upitao:

– Zar tu, u vrtu?

– A gdje drugdje nego u vrtu? – odgovorila je Miranda. – I ja ću odsad o njemu brinuti. Ti mi možeš samo pomagati.

Rekla je to na svoj dražestan i ljupki način, ali ozbiljno i odrješito. Već sam tad shvatio da s Mirandom nema rasprave kad nešto odluči učiniti. Ništa drugo nisam znao o njoj, a nisam se ni trudio saznati. Dovoljna mi je bila činjenica što je ta divlja djevojka tu, u mom vrtu, i nisam se pitao zašto je došla baš k meni, ni otkud je došla. Odmah sam osjetio da se između nas uspostavlja naročit odnos, neobičan ali nepobitan, i ravnao sam se po tom osjećaju. Pustio sam da mi ostalo kaže vrijeme.

Prihvatio sam Mirandu kao što se prihvaća neizbježno, kao smrt, ljubav, elementarnu nepogodu. Bez razmišljanja. Pa ipak, nešto se u meni probudilo. U to sam doba osjećao iskonsku samoću, zbog nje sam se i bio zabio u taj vrt, a vrt me je primio i još više udaljio od svijeta. Nisam žalio zbog toga, naprotiv, bezbrojne sam sate proveo sanjareći o tenkovskoj liniji i minskim poljima kojima bih se rado bio okružio, a čije bih planove, i to samo ponekad, davao jedino nekolicini probranih prijatelja. Pa ipak, nisam mislio ostati sasvim sam, čitavo sam vrijeme žudio za drugom, ali takvog druga nisam mogao naći ni među svojim tadašnjim prijateljima, ni među čitavim bataljonom žena s kojima sam tada održavao veze. One su dolazile, kraće ili dulje se zadržavale, uzimajući od mene što su već htjele, i odlazile. Nisam ništa činio da ih zadržim. Nije da ih nisam volio. Sve sam ih volio, glupo, sebično, razmetno i dokraja, skoro uvijek pretjerujući i umišljajući kako im pružam bog zna što, spasonosni san kojeg će se sjećati i u kojeg će bježati svaki put kad ih život stisne pa im zatreba zaklon od hladne postelje, muževe šake, vriske dječurlije ili smrznute starosti, no isto tako nisam ništa želio od njih, naprotiv, čak mi se gadilo biti dio tih njihovih života pa sam ih pretvarao u slike, pohranjivao ih u sebe i vraćao se u svoj brlog sam, oblizujući se poput životinje, zadovoljan, nahranjen. Ali ne i sit.

No čim sam sreo Mirandu pomislio sam da bi ona mogla biti takav drug. Jer Miranda je imala ono što nitko nije imao: ruku u mojoj utrobi. Ona se, tako reći, našla ovdje iznutra, porodila se unutar mog svijeta, nju nisam tražio vani nego sam je sreo u svom vrtu ograđenom visokim zidinama. Premda je nikad nisam vidio, nije mi bila strana jer ona ni nije bila izvana. Tim više sam se iznenadio kad mi je nedugo nakon dolaska rekla:

– Znaš, kad nađeš ono što tražiš, ja ću nestati.

A vrt se preporodio. Dotad je to bio lijep ali običan slavonski voćnjak, s geometrijski pravilnim nizovima šljiva, jabuka, krušaka i kajsija te malim dijelom odvojenim za povrtnjak, gdje sam uzgajao povrće za svoje potrebe. Miranda je sve okrenula naglavačke, utisnuvši u vrt pečat neke nadrealne egzotike. U vrlo kratkom vremenu pretvorila ga je u svoj arboretum, pun egzotičnih vrsta koje kao da su jedna drugu nagonile na bujan rast. Što je najčudnije, obične, domaće vrste više nisu izgledale isto, već su poprimale svojstvo grmova i biljki koje su rasle pokraj njih. Šljive više nisu bile samo šljive, kajsije više nisu bile samo kajsije. Bile su to i još nešto. Sve se izokrenulo i pretvorilo u bujnu, preobilnu, mutiranu džunglu. Tu kao da više nisu vrijedila godišnja doba, Miranda je prkosila prirodi ili je, možda, imala neko tajno znanje pomoću kojeg ju je podvrgavala svojoj volji.

Visok zid, koji je sagradio moj prijeki i mrgodni djed, štitio je vrt od vanjskog svijeta. A unutra, u tom Mirandinom labirintu, sve je bilo puno kajanja. To je bio prvi dojam što ga je pobuđivao vrt. Ne znam kako se osjećaju vjernici po bogomoljama i ispovjedaonicama, no ovdje bi te, čim bi, stupivši u vrt, ostavio iza sebe vrevu svijeta, spopala mahnita želja da govoriš, urlaš i vrištiš – biljkama, mravima, insektima, čitavoj prirodi i svemiru. To sam i činio. S vremenom sam primijetio da me neke vrste biljaka zaista slušaju. I ne samo to, činilo mi se da i one vrište zajedno sa mnom. Bio je to čitav zbor najrazličitijih i najšarenijih biljaka kojima je bilo zajedničko to što su sve do jedne bile otrovne, a kojih je Miranda prikupila impresivan broj. Imao sam dojam da se te divne, naizgled bezazlene biljke smijulje i međusobno došaptavaju dok sam im ja iznosio svoje dvojbe, svoje strahove, svoje krivnje i osjećaje krivnje.

No tad je moje srce definitivno osvojilo Mirandino remek-djelo, mutirano stablo šljive, svedeno na kržljav grm, koji je međutim bio nevjerojatno proždrljiv i u gargantuovskim je količinama proždirao kukce i male životinje. Bilo je to moje drvo kajanja i pred njegovim sam divnim proždrljivim cvjetovima proveo bezbrojne sate.

– Imaš li razloga za kajanje, u ovom ćeš se vrtu kajati – rekla mi je jednom Miranda – on će ti pružiti sredinu u kojoj ćeš taj osjećaj moći razviti.

– A osićaš l’ ti kajanje, Miranda?

– Kajanje je ljudski osjećaj. Možeš se kajati samo zato što si učinio nešto loše sebi ili drugim ljudima. A mene ljudi ne zanimaju. Mene zanimaju jedino biljke. A zašto se ti kaješ?

– Zato šta sam gnjida, jebo te. Zato šta sam se pretvorio u gnjidu. Sam’ sranja radim, Miranda. Poč’o sam nešt’ traž’t, davno sam to poč’o traž’t, i nedi sam se putem izgubio. Sad se sve svelo na preživljavanje, a viš’ nis’ siguran da j’ u’pće vridno preživ’t.

– Ti si dobar. Ti vrijediš. Čak i to što se kaješ, pokazuje da vrijediš.

Mirandin je vrt bio divno putovanje u unutrašnjost. Kao u raju, tu je sve bilo dobro. I ja sam bio dobar. Ali tamo vani, ja sam i dalje bio gnjida. I odbijao sam u to povjerovati. Umjesto toga, počeo sam vjerovati da pomažem ljudima na tajanstven način kojeg ni oni sami nisu bili svjesni.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.