Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

26.

 

Iz Zagreba sam krenuo s petsto kuna. Prije dva dana imao sam dvije tisuće više. Ni Rudi, a ni Borisu, nisam poslao ni kune. U Gorici sam saznao da nema busa za Obadovo. Bilo je to jako loše. Nikako si nisam smio dopustiti kašnjenje, sigurno bi slijedio otkaz, pa sam uzeo taksi. Žena, vozačica taksija, uzela mi je 150 kuna. Tako sam sad bio na 350. A preda mnom je dug period do terenske.

Stigao sam prije ostalih, pa sam imao vremena da kupim hranu i popijem kavu kod Violete. Donijela mi je kavu, a zatim sjela s nekim debeljkom za stol. Tip je na malom kratkom debelom prstu imao ogromnu prstenčinu.

– Kaj je to bračni? – pitala je.

– Je – odgovorio je tip.

Vidio sam kako su se Violetine oči zažarile. Tip još ništa nije kužio. Violeta je zapravo bila ljepotica, imala je devetnaest godina, a on je imao duplo više i bio je bar toliko teži. Ali skužit će, u to nisam sumnjao. Srknuo sam kavu i krenuo na tlaku.

Nastupili su uobičajeni, monotoni dani, nerazbijani ničim, čak ni mojim zapišavanjem. U srijedu sam po inerciji nazvao Irinu. Tražila me da joj posudim petsto maraka.

– Vratila bih ti za tjedan dana. Treba mi za kredit.

– Ni’ u pitanju vraćanje, Irina. Nemam. Zašt’ me nis’ traž’la u petak kad sam još im’o para?

Prije nego sam otišao u Gradišku, tražio sam od Brune slobodno prijepodne u ponedjeljak kako bih mogao prodati nešto knjiga. Ostao sam bez love u nepunih tjedan dana. S busa sam otišao ravno do Borisa. Kod njega je sve po starom. Sjedio je ispred kompjutora i s interneta skidao japanske slikare. Dao mi je lovu za cigarete, pa smo obojica izašli u Keops.

Vani, na maloj terasi, sjedili su Tableta i Riki. Tableta me opet pozvao na koncert.

– Vi’ć’mo – rekoh i uđoh unutra.

Boris i ja smo se utaborili za šankom. Glazba je bila preglasna, tukao je nekakav hardcore punk i nakon dva piva odustali smo od komuniciranja. Gledali smo jedan drugog u ogledalu i povremeno se smješkali. Odjednom između nas izraste jedna poznata glava. Kontraš. Bio je to događaj. On je vrlo rijetko napuštao naš kvart.

– Može jeno sponozorsko? – upitao me je.

– Nemaš sreće, prijatelju, bankrotir’o sam.

Tad on preokrenu očima, glas mu se potpuno izmijeni, kao u Istjerivaču đavola.

– Čuvaj se oporuke – reče.

Zvučalo je prijeteće, opominjuće. Ostao sam zatečen i šokiran jer glas kojim je opomena izrečena nikako nije bio Kontrašev.

Boris mu je htio platiti piće, no on je odbio i izašao van.

– To pivo sam sam’ ja mog’o pla’t – rekao sam Borisu.

– Šta? Šta? – reče on smijući se – Crne mačke, crna magija, tarot karte!?

– Men’ to ni’ smišno, Bora.

No on se i dalje smijao. Odjednom mi se smučio taj mali ispravni čovjek sa svojim zdravim pogledom na svijet, sa svojom mjerom u piću i novcu. Ostavio sam pivo na šanku i izašao van.

Sutradan sam u jakni našao trideset kuna i krenuo stopom za Zagreb. Kupio sam cigarete, popio dva piva i više nisam imao ništa.

Nije bio dan za stopiranje. Ili sam ja možda ostario. Nakon dva i pol sata stao mi je jedan Rom koji je prevozio aluminij u prastarom tamiću. Do Novske nam je trebala čitava vječnost.

Tip je, kao i svi Romi, volio glazbu. Imao je, međutim, samo jednu kasetu i ta je imala svoju vlastitu volju. Htjela je svirati na samo jednom mjestu, otprilike pola minute. Tekst je išao ovako:

Skidaj mala farmerice
daće lola para
da te ljubi i miluje
bećarina stara.

Tad bi kasetofon stao daviti, gužvati i žvakati bećarov glas, baš kao da ga je uhvatio u šake tip od male. No tad bi je Rom izvadio i okrenuo pa bi se bećarina ponovno oglasio s približno istom porukom ali drugačijim tekstom.

Mandale, mandale
kupiću ti sandale
i čarape bele
za noge debele.

Stvar sa gužvanjem bi se ponovila, tip bi izvadio kasetu i opet prebacio na farmerice. I tako puna dva sata. Iskrcao me je na parkiralištu kod Novske, gdje je imao dogovor sa ekipom. Tamo se već bio skupio impresivan broj oldtimera i ja sam bio presretan što se rastajemo. Malo je vjerojatno da ću ustopati neko sporije vozilo.

Nitko mi nije stao sat vremena. Onda je naišao tamić. Još iz daleka sam čuo – „mandale, mandale“. Ožeži, bajo. Ušao sam i nastavili smo po starom.

Istovario me je kod vage u Sesvetama. Odatle sam krenuo pješke. Imao sam još sitnog taman za bus, ali bila je nedjelja i busa nije bilo. Prešao sam pet kilometara kad je naišao.

U busu je bio samo jedan tip, supijan i željan razgovora.

– Dobro si stig’o,a? – reče mi on.

– U zadnji tren. Skoro mi pobježe.

– A di ćeš?

– Na pos’o. Ujutro.

– Di radiš?

– Na teren’, kod Gor’ce.

– A di ćeš spavat?

– A imam ženu tu u Zagreb’.

– Ti si sretnik. Mnogi nemaju ženu. Jeb’ dok možeš, prijatelju – reče mi on, potapša me po ramenu i izađe van.

Stigao sam u Irinin stan nešto poslije deset. Odmah, za početak, smo se kvalitetno posvađali. Ona pere posuđe u kuhinji, a ja sjedim u sobi i, kao, gledam televiziju. Nije mi baš pravo što je odmah krenula na posuđe, a njoj se ne sviđa što joj ne pravim društvo u kuhinji.

– Svi koje znam pričaju sa mnom dok ja nešto radim u kuhinji. A ti sjediš u sobi i gledaš televiziju. A nisam te vidjela tjedan dana!

– Ja nisam „svi“, divojko!

– Ne govori mi „djevojko“!

– Čim sam stig’o, naval’la si na prokleto posuđe!

– Zato što želim to što prije riješit i samo biti s tobom!

– Ak’ želiš bit sa mnom, onda bud’, a posuđe per’ kad odem!

Večerali smo šuteći, a zatim vodili ljubav. Seks je liječio rane od naših svađa i činio da sve izgleda normalno. Dok je držim u naručju, ona mi svojim toplim, dubokim glasom (i čini se, da je to njezin pravi, istinski glas) priča kako je sanjala neko prekrasno biće, sazdano od svjetlosti, fantastično biće koje je izlazilo iz nas, a mi smo ga ubijali mada to nismo željeli. To biće je govorilo portugalski, jezik Amalie Rodrigues, jezik fada, plovidbe i ljubavi.

Ujutro sam se probudio oko sedam i otišao prodati knjige, zadnje ostatke biblioteke koju sam godinama manijakalno prikupljao. Na povratku sam kupio cigarete sebi i Irini.

Pili smo kavu, uglavnom šuteći, povremeno rekavši kakvu banalnost. Magije seksa bijaše nestalo i opet nije štimalo između nas. Kažem joj da idem.

– Pa ostani još malo, imaš vremena.

– Ne ostaje mi se više.

Rastajemo se. Primjećujem da ona shvaća koliko mi je loše. Žalost nam je u očima. Ali ne vidim u njoj želju da se ta žalost makne. I zato idem, i sve mi čini mi se da se dugo neću vratiti. Možda nikad.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.