Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

17.

 

Nije Miran bio taj koji me je upoznao sa Irinom, on je čak nije ni poznavao, ali su me druženje s njim i ozračje nekog pozitivnog nadahnuća u kojoj sam živio nakon njegova dolaska doveli do otkrića eteričnog bića Irininog.

Zadnju noć njegova boravka u gradu započeli smo pićem u Rolandu. Ta je birtija najbliža mojoj kući i bila je sasvim u redu za početak, sa svojom lijepom velikom terasom zaštićenom trskom, kroz čije su se pukotine tek nazirale obiteljske kuće, vrtovi i dvorišta. Imala je atmosferu kao iz Prattovih stripova. Nismo još ni naručili, a za stol je sjeo Kontraš. Dva mjeseca prije on si je raskopao vene viljuškom. Sad se samo smijuckao, išao od stola do stola i izgovarao jednosložne riječi. Nosio je majicu kratkih rukava na kojoj je pisalo „Cramps“ i „Bad music for bad people“. Rane na njegovim rukama bile su prekrivene velikim, nepravilnim krastama.

– Kontraš traži zlato na Psunju – kažem Miranu, tek toliko da nas ne gnjavi svojim smijuljenjem.

– Zbilja? – upita Miran Kontraša.

Kontraš se uozbilji začuvši da se govori o njegovoj omiljenoj temi.

– A ne, još ne. Još uvik planiram. To zahtiva ozbiljne pripreme, stotine sitnih detalja koje treba predvidit. A zatim, tu j’ i pitanj’ opreme, šta košta, razumiš, šta košta. Al’ da zlata ima, ima. Ni’ to zajebancija. Rolex, bajo, Rolex – reče Kontraš i opet se poče smijuckati.

Sve to zvuči glupo, ali tako je počelo. Ja sam već tad, sjedeći s Miranom i Kontrašem, naslućivao postojanje Irinino. Sutradan sam na tom istom mjestu, negdje oko podneva, bio s Freletom. Miran je valjda već prelazio austrijsku granicu. Čim me je Frele probudio, nešto me je vuklo k Rolandu.

– Idemo na kavu – kažem Freletu, što znači da ću ja piti kavu, on pivo, a onda ćemo kasnije vjerojatno obojica piti pivo. Bilo mi je drago vidjeti Freleta. Proživjeli smo zajedno svakojakih sranja, tukli se međusobno, svađali i prosto-naprosto živjeli, ali otkako se oženio nismo se uopće viđali premda živimo blizu jedan drugog. A dan je bio dobar, džep nije bio prazan i imali smo ga s čime proživjeti.

Zauzeli smo busiju u pletenim stolicama. Ponovila se priča od jučer – nisam još ni stavio šećer u kavu, a odnekud se stvorio neizbježni Kontraš. Birtija Roland bila je jedna od njegovih baza, a ja – kad bih imao novca – povremeni sponzor. Doduše, sadašnji vlasnik ga je držao na odstojanju koliko god je mogao tvrdeći da mu rastjeruje goste. Kontraš je uvijek tražio sponzore, kao, uostalom, i Frele. Njih se dvojica nisu podnosili. Obojica su žicari, s tim što je Kontraš žicar tek usput, dok je Freletu žicanje stil življenja. Frele je u svatovima svog najboljeg prijatelja maznuo ružmarin, smisao kojeg je darivanje mladenaca, a u džepu je imao tristo kuna. On će na stol staviti vrećicu kroz koju se jasno vidi šteka Waltera i uredno žicati cigaretu. To je Frele. Kontraš žica samo kad stvarno nema. Kad ima kutiju cigareta i deset kuna za pivo, on sjedi za šankom kao za prijestoljem i promatra svijet kraljevskim pogledom. Sve dok ne popije pivo i ne popuši zadnju cigaretu. Tad se spušta s prijestolja i počinje svoj ludin ples između birtijskih stolova.

Nije prošlo puno vremena, a njih su se dvojica oko nečeg posvađali, pa je Kontraš ljutito ustao i otišao. Baš sam htio reći Freletu nešto u vezi s tim, kad sam začuo taj glas.

Čaroban glas. Dubok ženski glas. Visok ženski glas. Radila je s tim glasom što je htjela.

Toliko sam uživao u tom glasu, plovio njegovim valovima, spuštao se njegovim padinama i opet uzdizao, da uopće nisam shvaćao da se taj nadnaravni glas zapravo obraća meni. Tad ruka dodirne moje rame i reče: „Ej!“

Pogledao sam je i nisam ništa drugo mogao reći do ponoviti to isto „Ej!“. A onda sam je pustio govoriti. I govorila je, bogaramu, govorila je. Cijelih petnaest minuta je govorila, opčinjavajući Freleta i mene suludim nijansama svog vokala kakvog još nikad nisam čuo. Ona je luda, znam to. I želim je. Želim je odmah tu, na tim pletenim stolicama, pod trstikom i među svim tim ljudima, kraj tih polja od kojih se širi miris đubreta, pod tim nebom i suncem. Pogled mi divlje sijeva, u grlu otiče horda riječi koja bi da siluje i pali, no umjesto da je pustim van i dam si oduška, ja samo kažem:

– De sidni.

Ali nema stolice. Kontraš je bio u ljutnji i nju odnio sa sobom. A do nove nije bilo lako doći, u blizini se održavao uskršnji malonogometni turnir i terasa je bila puna znojnih junaka u šorcevima. Napravio sam cijelu frku da dođem do stolice, porušio nekoliko pića sa susjednog stola, naručio još isto toliko istih pića, ispričavao se na sve strane, psovao, prijetio, smijao se i režao… Ali stolica je bila tu. I ona je sjela. Sjela je, jebem ti.

U biti, znao sam da je volim i prije toga, još dok je njezin bas onako divno prošetavao kroz mene izazivajući orgazmičko grčenje svakog milimetra moje utrobe, panično sam želio da ga zadržim u sebi kad je taj bas izlazio iz mene rascvjetavajući se u visoki granatirajući alt koji mi se zabadao u lice poput smrtonosnog željeza. I svi su me ti osjećaji tako silno obuzeli, taj glas me kao huka mora lomio, pa sam poželio da to na tren prestane, da ona samo sjedi i da je ja samo promatram, da gledam te usne, pune i nabrekle, s kojih je sve to obilje silazilo. Ništa više ona nije trebala reći, baš ništa.

Dotad sam bio popio samo kavu, ali sam osjećao ludilo i vrevu u glavi kao da sam čitav dan proveo na teškoj žesti. Da se unormalim, naručio sam nam novo piće. Ona je uzela kavu sa šlagom i mineralnu, ja običnu kavu s mineralnom. Frele je nastavio s pivom. Kušao sam kavu i zaključio da ima divan okus. Pogledao sam oko sebe i ustanovio da je dan također divan, Freletovo lice mi se učinilo lijepim, čak je nečeg bilo i u tim znojnim momcima u šorcevima. Na kraju krajeva, i ja sam bio u šorcu. Sve je najednom dobilo smisao.

Poznavao sam Irinu iz nekog davnog vremena. No zapravo je nisam znao, niti je to imalo ikakve važnosti. Prošlost, njezina ili moja, ovdje nema što tražiti. Ova Irina preda mnom je nepoznata, tajanstvena žena.

Osjetivši da se nešto zbiva između Irine i mene, Frele se nakon nekog vremena pozdravio s nama i otišao. Ostali smo sami, mada meni nitko nije smetao, i sa Freletom i među svim tim ljudima ja sam bio sam i samo s njom. No moje je uzbuđenje raslo, nisam mogao više piti kavu, pa sam prešao na pivo. Irina me upita čime se bavim, jesam li diplomirao.

– Ma kaki, nisam. Možd’ i ‘oć’, ni mi to primarno. Nakon rata smuč’lo mi se studiranje, oni memljivi hodnici na faksu, samozadovoljni profesori koji se bave baroknim stihom i poete što izbace pjesmuljak tipa „Ne može to tako, gospodo, gost u kući da bude gospodar.“ Tek tol’ko da se zna – i mi smo za Hrvatsku. Jebla ih Hrvatska, jebe se men’ za Hrvatsku, men’ sam bitan ja i to što pišem. Nisam, još, doduše ništa zgotovio, osim sitnih stvari i jedne zbirke poezije koju sam izgubio tumarajući naokolo pijan. Pa ipak, sve što radim i čim’ se zanimam, radim sam’ zbog tog da napišem tu knjigu. Život mi je zadnjih godina, naročito nakon rata, manje-više bio jedan ne baš kontrolirani, ali svjesni i namjerni kaos. Zadobio sam hrpu udaraca i postajao sve čvršći, ljepši, zdraviji. I sad sam, jebo te, tol’ko ljep i jak dam’ se čini da nema tog šta ne mog’. Razumiš?

Irina sad samo šuti i gleda me pogledom koji pali.

– Uglavnom, da budem građanin – neć’. Neć’ da me jebu. ‘oću ja da jebem, ‘oću da tragam i ‘oću da izmišljam. I boli me šta će masturbatori reć’ da fraziram, jer ako fraziram bar fraziram ričima ispod kojih buja život, dok su oni svoj život ufraziral’ i nikakve ga riči oživ’t neće. Je, bude ti krivo ponekad, ositiš zavist prema onima šta nesvisno i lagodno prolaze, al’ to brzo prođe, ja nisam kršćanin, ja sam Balkanjero i znam da patnja ne podrazumiva nagradu ukol’ko je sam ne pretvoriš u nagradu. Na kraju, sve sam sam izabr’o, taj put, izabr’o sam rat ne zato šta sam mor’o neg’ zato šta sam želio, nešt’ sam malo dao i puno vidio i nisam očekivo neku ekstra nagradu jer sam je već dobio i pritom ne mislim na državu, na pare, mirov’nu ili dion’ce, neg’ na vrime koje sam ukr’o za sebe. I to vrime, koje sam ukr’o, nesmim nikom prodat. Ljudi s’ jebeno komotni i lak’ zaborave da vrime kojes’ ukro ne moš potroš’t na bilo šta. Ja sam odlučio da ni’ bitno ak’ živim k’o pas al’ da će bit jebeno gadno ak’ prođe dan a ja ne ositim nešt’ fantastično, ne oslušnem treptaj bića zbog kojeg je u’pće vrid’lo otvor’t oči i živ’t taj dan. I tak. Ja sam pisac kojem se književnic’ gade, od tog pisanja živ’t ne mogu, a možd’ ni ne želim jer se bojim da sam sebe ne uštrojim. Rađe volim otić’ pa lopatat na bauštelu i mislit svoje, trgovat starim knjigama, krast il’ žicat od prijatelja koji vole moje društvo i moje priče.

Mljeo sam sve nešto u tom smislu, a ona me je slušala, i lijepo me je slušala. I jedno i drugo shvaćali smo da je sve što govorim nebitno i da ono, zbog čega nas dvoje moramo biti zajedno, leži onkraj riječi.

Kontraš se vratio za stol. Naručio sam mu pivo. Irina je počela razgovarati s njim. Strpljivo, obzirno. Uživao sam slušajući je. Odmah se vidjelo da ima nečeg u njoj što je goni da pomaže ljudima. Ona je raskošno lijepa, izgleda kao da nosi tajnu Seksa u sebi, a opet ima nešto što je natjeralo Majku Terezu da ode u Indiju, osniva kuće za gubavce i skuplja neotvorene porcije hrane iz zrakoplova Lufthanse i British Airwaysa. Kontraš se isprva samo smijuckao i polako cijedio pivo, izgledalo je da, kao i uvijek u zadnje vrijeme, odbija komunikaciju, kad je odjednom počeo odgovarati suvislim rečenicama i smiješiti se poput nekog tko misli da je postigao savršeni sklad sa samim sobom. Trebalo joj je nekoliko minuta da ga izliječi. Bar za taj dan.

Ekipa oko nas se uzbunila. Za desetak minuta trebala je nastupiti momčad Rolanda, za koju su igrali neki njezini prijatelji. Ona ustane i reče da im je obećala da će ih gledati.

– Hoćeš sa mnom? – upita.

– Ne. Al’ ti pođi. Ja ć’ bit ovd’ – rekao sam.

Ona otpije gutljaj mog piva i ode s nogometašima. Roland se potpuno ispraznio, čak je i Kontraš otišao navijati. Odjednom mi sve postade nestvarno. Prešao sam unutra, za šank. Roland je bio ugodno mjesto, sav u drvetu trešnjine boje, kao stvoren za mirno gugutanje ljubavnika. No meni se uvijek događalo da sam tu bivao sam, bez žene, pa sam ili razvlačio kavu ili upadao u strašna pijanstva. Čini se da će tako biti i danas.

Irina se vratila nakon sat vremena, sva u ranama. I ona i Kontraš i cijela malonogometna ekipa – svi su izgledali kao da su se vratili iz neke strašne bitke. Lice joj je bilo prekriveno ogrebotinama, lijevo oko je počelo oticati, članci na šakama zguljeni do kosti, no ona je blistala od sreće, pa mi se u tom fajterskom izdanju činila još ljepšom.

– Prekin’li smo utakmicu i potukli se s protivničkom ekipom. Potplatili su suca, možeš li to zamislit!? – reče ona uzbuđeno.

– Jes’ te navijačke tuče i inače običaj?

– A ne, ovo je prva – reče ona smijući se – Ali imam ih u genima. Djed mi je odležao deset godina zato što je nožem ubo suca na utakmici.

– Zbog čeg’?

– Nisam baš sigurna, ima raznih verzija, ali mislim da ovaj nije dosudio, kak’ se to kaže, kad jedan igrač sruši drugog?

– Faul.

– Da, to. Sudac nije dosudio faul nad mojim stricem.

– Biće da ti je did jako volio strica. I onda, baš ti se svid’la tuča?

– Pa je! Ima nečeg u muškom načinu rješavanja stvari. Jednostavno se ispušeš, bude ti bolje. Žene sukobe rješavaju drukčije, slože ti psiho-sranje koje te dostigne kad se najmanje nadaš, a često i nemaš pojma zašto ti se događa. Točnije, muškarci nemaju pojma, žene to znaju. Ne kažem da to ne pruža satisfakciju, no uvijek ostane neka gorčina nakon toga. Ovo je puno bolje.

– A onda ć’mo pop’t u to ime. Večeras zaborav’ na trezvenjaštvo i makrobiotiku.

Smjestili smo se u separe. Ona je sjela u kut, ja do nje, a Kontraš je zauzeo vanjsku poziciju, uglavnom stojeći iznad nas, nalik na neku pticu, mršav, visok, pogrbljen. Razgovor je postao intimniji, ali ne i previše ozbiljan, jer, dok smo Irina i ja raspredali o bivšim vezama, Kontraš se povremeno ubacivao s pričama o pijanim Rusima u svemiru i o japanskoj bespilotnoj letjelici koja se srušila negdje kod Kamčatke. No nakon nekoliko rundi potpuno sam se izgubio i mogao sam čuti kako pivo priča da zadnjih godina nisam nikome dopustio da mi se približi. Ako bih naslutio da bi se stvar mogla razviti u nešto ozbiljnije, napravio bih neko sranje i sasjekao to u korijenu.

– Japancima više ni zemlja ne treba. Paradajz vel’k ko ljuben’ca im raste iz vode iz koje crpi sve ‘ranjive tvar’ – reče Kontraš paleći cigaretu upaljačem u obliku gole žene čije bradavice zasvijetle titrajućim crvenim svjetlom.

– I to ne vridi sam’ za žene. Odlučio sam se riš’t sveg smeća iz svog dvorišta – čuo sam sebe kako govorim.

– Pa s kim se družiš ovdje? Osim s Kontrašem, naravno.

– Sve to zbog vulkana. Japanci se, ustvar’, pripremaj’ za život pod vodom – reče Kontraš.

– Pa ne b’ baš rek’o da se družim. Ponekad se zapijem s Romeom, Tabletom…

– Da, stvarno, što je s Tabletom? Svira li još?

– On uvik svira. I uvik ima megaplanove. Band mu se zove Puška, pucanj i sprovodi, snimili su promo CD i sad ga šalju okolo nadajući se da će im neko ponu’t ugovor od miljon dolara. Dosad ni’ bilo odgovora, al’ Tabletu to ne sprečava da svaki dan izjavljuje da et’ baš sutra ide nešt’ potpisat.

– Baš me zanima kak’ zvuče. Znam neke ljude u tom poslu, možda bi im mogla pomoć’.

– A čuj, ak’ mo’š, ti im pomoz’. Mislim, nemam ništ’ protiv da uspiju, mada mi je ta nji’ova glazba prilično dosadna. Zvuče k’o razvodnjeni Guns ‘n’ Roses, ak’ je tak’ nešt’ u’pće moguće. Dosta ljigavo, jeb’ ga. Ja, eto, više volim ‘vake stvar’ – rekao sam pokazujući na televiziju.

Na telki su se pojavili ružni momci iz T.B.F. Tražio sam konobara da pojača ton. Učinio je to, no nije se čulo ono što sam očekivao čuti. Doduše, to jesu bili ti momci, dva kretena koja su vezli nekakvu bezveznu priču koja je bez glazbe i semplova bila apsolutno neprobavljiva. Irina kaže da je ih upoznala na nekom festivalu, gdje je nastupala sa svojom predstavom.

– Ha, slušaj, taj mi se band sviđa i na ploči i na koncertu i dok rade to što rade. Al’ me nji’ova priča u’pće ne zanima. Ne b’ voljio upoznat nikog od nji’. I u’pće, ne zanimaj’ me autori. Jebi ga, pročitaš krasnu, snažnu knjigu, oduševiš se. A onda ti se dogod’ da upoznaš autora pa ispadne da j’ neki levat, mrgud, idiot. To mi se dogod’lo s jednim našim vel’kim pisnikom. I šta!? Iste pisme, koje s’ mi se prije sviđal’, sad s’ mi bile jadne. Al’ to j’ to, pisac se uvik može sakrit, zaigrat ulogu bolje do glumca i prevar’t. Zato su dobri novinar’ – odma’ ih prokljuviš iz teksta i mo’š ih izbjegavat.

I tako smo pričali satima, upadajući u duge monologe, želeći jedno drugome otkriti što više o sebi. Nisam ništa pokušavao. Inače sam brz sa ženama, imam tu neku magiju, naročito kad mi nije stalo. Ovaj put ne želim žuriti. Sam pogled na nju me ukrućuje, zato radije promatram Kontraša, njegovo mršavo ispijeno lice i crne kraste na rukama donekle me smiruju. No vrijeme prolazi, u Rolandu se pale svjetla. Već me hvata panika. Znam da je ona tu zbog mene, znam da ona mora biti moja, ali ne nalazim riječi da to kažem. Ako se sad samo tako raziđemo, sve to može nestati, i čitav dan će otići u nepovrat. Zatičem sam sebe kako pričam svašta, skačem s teme na temu, bulaznim, pričam joj o romanu, o Sovskom jezeru.

– To mi je misto jako bitno, neki od glavnih događaja u romanu zbivaju se tam’. Inače, to je jezero zaprav’ jedini ostatak Panonskog mora u Slavoniji i sve podsića na nj tam’ – školjke, puževi, ostaci morski’ život’nja. Zamisli sam’, prođeš kroz šumu hrastova i bukvi i zađeš u jedan skroz drukčiji svijet.

– Pa jes’ bio tamo?

– Ne, planiram baš ovi’ dana. Idem biciklom, na kampiranje. Dva, tri dana.

– Primaš me u ekipu?

– Voziš bicikl?

– Dal’ vozim!? Pripremam se za Tour de France, dečko!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.