Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

22.

 

Obadovo zapravo nije daleko od Zagreba i palo mi je na pamet da bih i preko tjedna mogao vidjeti Irinu. I tako, kad je stigla terenska, zapalio sam za Zagreb.

Bus je polazio u 18:15, a mi smo radili do 18:00. Nisam se stigao ni otuširati, samo sam se umio i onakav prljav i s mirisima teškog rada sjeo u bus. Nakon dvadeset minuta, uzbuđen i euforičan, sjedio sam na terasi jednog kafića u Velikoj Gorici. Bio je lijep i sunčan dan, s ljubavlju sam promatrao ljude oko sebe. Imao sam razumijevanja za sve. Popivši pivo, nastavio sam za Zagreb.

Irina me čekala u stanu. No nije sama. Tu su njezin prijatelj Dario, njegova djevojka i njihov pas. Samo sam ih pozdravio i uletio u WC. Kad sam izašao, oni su već bili otišli. Tako nisam upoznao Daria.

Zato sam upoznao drugog Daria. Zvao sam ga Plaćenik. Obavljao je za nju raznorazne poslove, kakve – to još nisam znao. Nakon što je skuhala kavu, zazvonio je telefon. Telefon joj je u to doba bio omiljena sprava, satima je razgovarala, bilo da je ona zvala, bilo da su nju zvali. To me je izluđivalo, ali se nisam htio petljati u njezin život, pa sam još uvijek šutio.

Zvao je Plaćenik. Tad sam prvi put vidio kako izgleda kad ona bijesni na nekog. Nema tu ni traga od makrobiotike ni meditativnog spokoja. Žena je siktala kao da se hrani sirovim mesom. Plaćenik je tražio od nje broj nekog njezinog prijatelja i suradnika. Ona je odbijala da mu ga da i vrištala:

– Sad ću spustit slušalicu! Došao mi je Gorki i ne želim to više slušat! Bila sam ti dala Alanov broj i sjećaš se što si mi napravio!? Čovječe, pa ne možeš tako maltretirati ljude! Sad ću spustit slušalicu!

– …?

– Da, on je tu.

– …?

– Da, volim ga.

– …?

– Neću ti dati broj, već sam ti rekla.

– …?

– On je pisac i radi na građevini.

– …?

– Upozna’ćeš ga, ali ne večeras.

– …?

– Ne večeras, rekla sam ti. Čovječe, nisam ga vidjela tjedan dana i želim biti s njim, a ne s tobom.

– …?

– Dobro! Ali pazi! Pet minuta i ni sekundu više!

Plaćenik je stanovao negdje pokraj Zagreba. I dolazi u centar samo da mene vidi. Bio sam počašćen.

Otvorila je vrata, namrgođena i mračna, pogledala na sat i pustila ga unutra. Pružio sam ruku tipu duge crvene kose, u maskirnoj jakni i crvenim hlačama. Na ramenu je imao vojnu transportnu vreću punu Plavih oglasnika.

Nakon što smo se upoznali, nas dvojica više nismo razgovarali. On ju je ispitivao u vezi nekih poslova. Ona odgovara jednosložnim riječima, povremeno pogledavajući na sat i gurajući ga prema vratima.

– Pet minuta je prošlo – reče Irina naposljetku izguravši ga van i zatvorivši vrata za njim.

Ne mogu je prepoznati. Prišao sam joj s leđa, zagrlio je i čvrsto stegnuo njezinu guzu. Počela je presti poput mačke. Ipak je to ona, ista.

– Hajdemo u krevet – rekoh joj.

Vodili smo ljubav uz neprekidnu zvonjavu telefona koja je potrajala sve do ponoći. Ližem joj slatku pećinu, istovremeno motreći kako se neprestano bori između želje za uživanjem sa mnom i poslova koje gubi ako se ne javi. Svaki put kad bi joj ruka krenula prema slušalici ja bih opakije nasrnuo jezikom. Ruka bi se tad vratila i čvrsto stegnula moju glavu.

– Zašt’ si ‘nak’ gruba prema onom momku? – upitao sam je kasnije, u blaženoj tišini noći, bez telefona, bez tramvaja.

– Ma mi tak’ funkcioniramo, ni’ to ništa.

– Bogami, ne znam, mora da j’ gadno zaljubljen u tebe kad trpi tak’ nešt’.

– Mislim da je bio zaljubljen u mene. A možda i jest, ne razmišljam uopće o tome.

– Jes’ spavala s njim?

– Jes’ ti normalan Gorki, pa ti mene u’pće ne poznaješ!? Prije svega, on mi se kao muškarac ne sviđa. Osim toga, smrdi. Ja nikad ne bih mogla biti s nekim tko smrdi.

– Šta on onda ima od tog’?

– Ima puno toga. Nešto ga i platim, a upozna hrpu ljudi. Njemu je u životu najbitnije upoznavanje novih ljudi. Tebe je silno želio upoznati.

Opet smo vodili ljubav, pa zaspali. Spavao sam oko pola sata. U sobi je, kao i uvijek, gorjela mala stolna svjetiljka. Irina nikad nije gasila svjetlo zbog jednog sna o četnicima. „Ako ugasim svjetlo, doći će oni i ubit će nas.“ „Sad sam ja ovd’ i niko nam ne može ništ’.“, rekao sam joj. „Ne razumiješ, Gorki, ubit će nas na spavanju. Ni ti nećeš moći ništa.“

Tako je svjetlo i dalje gorjelo. Irina je spavala. Bila je gola i njezine grudi su se ravnomjerno podizale i spuštale u ritmu dubokog disanja. Bradavice su joj bile uzdignute i gledale su ravno u mene.

– Ja sam Tira. A ovo je moja sestra Zaron – reče mi desna Irinina dojka. – Nas dvije smo s planete Nova.

– Znam. Ja sam Gorki, iz Naroda prokleti’, i zbog ljubavi sam pobjo sve živo na vašoj planeti. Al’ sad sam pomiren sam sa sobom i dolazim u mir’ i prijateljstvu.

Puno sam pričao s Irininim grudima dok bi ona spavala. Nikad nisam bio neki spavač, a sad pogotovo. Nakon našeg iscrpljujućeg seksa, Irina bi lako padala u san, što meni nije uspijevalo. Problem s ovim tjednim dolascima bio je u odlascima. Morao sam ustati najkasnije u 4:30, što je zapravo značilo da nisam ni smio spavati.

Ujutro bih ustao i skuhao kavu. Irina bi se digla nešto kasnije, sjela bi na prozor i zajedno bismo popili kavu. Jutra su bila hladna, ali su, u toj malenoj kuhinji, prštala od topline i intimnosti. Držao bih je za nogu i pušio. Tad bi se ona vraćala u krevet, a ja bih jurio na bus, presjedao u Gorici i stizao na tlaku u Obadovo.

A ta je tlaka stvarno bila nešto. Tjedan prije Dana državnosti bio je ubitačan. Nema dana da ne radimo prekovremeno dva ili tri sata, od sedam ujutro do devet navečer. Natapani našim znojem, zidovi samo rastu, svakog dana napravi se nešto novo i naši mišići otiču od ponosa. Nije to obična šljaka, bar ne kad se životinjski radi, kad se radi preko svojih mogućnosti, ima u njoj nečeg od rata, i tu se gine, samo što ovdje ne ubijaš i ne rušiš nego iza tebe nešto ostaje.

Pravilo je da grupa koja podigne oplatu za zid isti dan radi i betonažu. Pošto bi oplata bila gotova pred šest, podigli bismo skelu, išli na mikser praviti beton, a zatim je slijedila betonaža. Nakon jedanaest sati rada, nije baš jednostavno goniti kolica preko fosne na nekoliko metara visine ali Rizga i ja jurimo sa čudesnom lakoćom osjećajući se baš poput fakira, poput plesača na užetu.

Najljepše su pauze pred kraj. Dok bi majstor određivao visinu zida, Rizga i ja bismo zapalili cigaretu i blaženo šutjeli, zagledani u šume i nebo ponad njih. A tad bi tu nadnaravnu tišinu prekinuo Draga rečenicom koju smo najviše voljeli čuti:

– Ajmo, dečki, mošte sprem’ti alat.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.