Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

35.

 

Jedva sam se natjerao pogledati Romeovu kasetu. Učinio sam to tek treći dan, prije odlaska na njegovu premijeru. Dva dana sam lutao Slavonijom i čistio misli prikupljajući snagu za ono što me čeka u nadolazećim danima. No nikako nisam mogao izbiti iz glave taj plastični predmet, čuo sam ga kako me zove, vidio ga gdje zlokobno sija na dnu moje torbe iz koje ga uopće nisam vadio otkako sam stigao kući.

Muke po Romeu, videorad kojim je Romeo dokumentirao ono što je zvao najdosljednijim umjetničkim projektom ikad realiziranim, počinjale su dugim kadrovima kuća s vrtovima i voćnjacima na nekom od zagrebačkih obronaka. Zatim je slijedila idilična scena dobrostojeće mlade obitelji. Iako je snimak bio loš, bez problema sam mogao prepoznati ljude koje sam upoznao u onom restoranu u Trenkovoj.

 

* * *

 

Otac se igra s Dominikom u velikoj i svijetloj dnevnoj sobi, majka nešto radi na laptopu povremeno im upućujući poglede iz kojih naslućujemo nježnu ljubav i zahvalnost.

U pozadini se čuje Romeov glas, najprije dubok i baršunast, a zatim režeći:

– Ima li dirljivije slike? Otac i majka, oboje mladi, oboje uspišni… i kretensko dite. Mrlja. Greška. No oni ga vole, oni ga sve’dno vole. Pa ipak, nesrića se valja, dolazi pauk, dolazi gadna zvir koja će zarit svoju čeljust u meko tkivo tog ljigavog života.

Vidi se Romeo na bijelim vratima njihove obiteljske kuće, grebe po njima, nalik na nekog divovskog pauka.

 

* * *

 

– Pi’, štene jedno, pi’ – govori Romeo natačući bespomoćnog klinca alkoholom. Dominik se opire ispuštajući životinjske zvuke, cvili i cijuče, a zatim, već pijan, sam poteže iz boce.

– Kako malo treba da dite postane pijanac! – zaključuje Romeo.

 

* * *

 

– Eh da, majmune, dok si ti malom kretenu izigrav’o doktora, ja sam od neutišnih roditelja tražio pare. Tisuć’ kuna si i ti inkasir’o, jelde? Al’ ni’ stvar u parama, ni’ u’pće, glupane. Tak’ sam’ im sam’ dav’o nadu da se time nešt’ može rišit, da… Vratio sam im dite, pa im ga opet ukr’o, ha-ha. Uz’o im pare, pa ga vratio. A sad sam ga opet uz’o – sam’ šta ovaj put nema vraćanja, razumiš. Da, mljac, mljac – govori Romeo žvačući. Zatim dobro potegne Južnjačku iz boce. Salut, majmune!

 

* * *

 

– A sa’ ć’ posrkat taj mali, kretenski mozak… Sićaš se, ti s’ mi prič’o kak’ na Istoku za stol, koji ima okruglu rupu, privežu živog majmuna – a onda mu živom pojedu mozak. Al’ ti sam’ pričaš priče, a sve su priče ispričane. Zato zajeb’ priču, amo jist! U slast.

 

* * *

 

– A sad kad sam mu poj’o taj zakržljali mozak, baš se osićam k’o da bi mogo učinit kaku glupost. Poslać’ snimak mog obida njegovim zabrinutim roditeljima, da se prestanu brinut. Napokon, dečko je skoro čitav, ost’o je sam’ bez onog šta mu ni’ trebalo ni prije. A u znak dobri’ namira, i nji’ ću pozvat na premijeru. Uh, koliko posla, koliko truda. Al’ ja sam svoje napravio. Sad želim da me pojedu ribe. Ciao, glupane!

 

* * *

 

Od Labina mi je trebalo dva sata oštrog hoda do napuštenog sela koje je Romeo odabrao za svoj zadnji čin. Kuće od kojih su ostali sami zidovi. Mala crkvica smještena uz samu liticu. Dolje, daleko ispod, more nalik na ulje. To je to.

Dominikova majka sjedi pred crkvicom i plače. Njegov otac uzima sjekiru, koju je Romeo ostavio na vratima, pa ulazi unutra.

Romeo sjedi smiren poput Budhe. Na njegovom golom tijelu ne miče se niti jedan mišić. Sjekira se spušta i zasijeca mu rame. Usna mu se samo lako izvije kad sjekira drugi put zagrize meso. Ruka otpade. S drugom ide lakše. Udarac je odmjeren i precizan, pa ruka samo skliznu s ramena. Od tog se trenutka oštrica spuštala u ravnomjernom ritmu, odsijecajući stopala, koljena, trup. Romeova se prsa nadmu, a iz usta provali demonski smijeh zadovoljstva. Tad sjekira udari još jednom i smijeh zamre.

Nekoliko trenutaka vladala je nadnaravna tišina, a tad čovjek životinjski zaplače.

– Dobro je, čoviče, biži sad odavde. Idi sad, vodi ženu i biži!

Pobacao sam ribama ono što je nekad bilo Romeovo tijelo, baš kao što je on htio, pa krenuo pješice prema Rabcu. Nisam se obazirao. Čekala me je moja stvarnost.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.