Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

2.

 

Držali smo štand Frele i ja, najružniji štand te godine na „Gradskom glazbenom ljetu“. Ustvari, da budem iskren, to i nije bio naš štand, već štand kazališne družine ARE-MORICA, ali mi smo bili srce i duša te skupine (koja, uzgred budi rečeno, nikad nije izvela niti jednu predstavu, osim u životu, jer članovi te skupine kao da uopće nisu živjeli, nego su od svojih života stalno radili nekakvu predstavu), pa smo ipak mogli reći da je i štand naš. Prodavali smo – a i što bi drugo u Slavoniji prodavali – piće. Točnije, pivo, rakiju i nešto vina. Bilo je tu i knjiga, plakata i malo soka, ali to nikome nije bilo zanimljivo. Jedino su neki mamurni Francuzi, koji su došli na svadbu svog sunarodnjaka, pokazali stanoviti interes za sok.

Nisu nam se svidjeli ti Francuzi. Ja sam još i volio tu pasminu, čitao sam njihove pisce, cijenio njihove slikare, obožavao sam Melvilleova Samuraja i Beneixovu Divu. Samo što mi ovi Francuzi nisu izgledali kao oni što sam ih volio. Nije tu bilo ni Rimbauda, ni Bretona, ni Stendhala, a bogaramu ni Platinija. S Freletom je bilo još gore. Jedini Francuz za kojeg je on čuo je Zidane, a taj ni nije Francuz. A nitko mu od ovih Francuza nije ličio na Zidanea. Gledao ih je poput tigra dok su oni, onako znojni i utegnuti u košulje i kravate na plus četrdeset, vikali da hoće Fantu.

– Krvavu im Fantu jebem! – zareža Frele – Imam ovd’ sam’ jenu bocu i ta j’ gora neg’ pišalo. Oš ti skoč’t do friž’dera i donit par boca? Ja ć’ im za to vrime pokušat uval’t ko’e pivo.

Otišao sam do frižidera, tristo metara dalje, u stari zatvor, gdje je naša družina imala prostoriju. U glavi mi je kuhalo svih četrdeset stupnjeva i nisam se baš žurio. Nema razloga za to. Francuzi će se ionako pokupiti čim probaju Freletov čaj od „Fante“.

U zatvoru je bilo ugodno hladno. Zidovi debeli metar i pol držali su nabrijane Celzijuse vani. Otvorio sam pivo i zavalio se u veliku izlizanu kožnu fotelju. Eh! Imala je ona svoju povijest, kao i čitav ovaj stari zatvor. U njoj sam proveo više sati nego u vlastitom krevetu, i to ne sam, a iz te je iste ćelije – u doba kad je ovdje bio ustaški zatvor – mladi skojevac Milan Tomić Slobodan pobjegao u svoju partizansku slobodu. Tamo ga ubiše četnici, što možda upućuje na to da ustaški zatvor nije bio tako pogibeljan i da bi mu bilo bolje da nije ni bježao. Bilo kako bilo, sasvim je sigurno da sam ja proveo ljepše trenutke u ovoj ćeliji, moj Milane.

Samo, bila je to prošlost, bolja prošlost. Sad sam jedva plutao u lošoj sadašnjosti i obuzela me je čama. Ovaj štand je teški zajeb. Sinoć smo digli tristo kuna, a planirali smo zaraditi bar pet puta toliko. I još sam potrošio petsto kuna svoje love oko priprema. Povrh svega, izbacio sam iz kućnog frižidera svu hranu i dofurao ga ovamo da bismo imali u čemu hladiti piće. Srce sam dao za stvar, ali stvar nije išla.

To je bio samo dio problema. Još sam uvijek radio u školi kao nastavnik hrvatskog. Ali znao sam da neću dugo. Mislim, radio sam dobro i nekonvencionalno, voljeli su me učenici, pa i kolege, no o glavi su mi radili dvojica kuronja, dva do zla boga usrana tipa, ispravna do neba. A to se računa. Prvi je bio ravnatelj, okruglasti uglađeni starčić nalik na burence, hadezeovski pijun i katolik žešći od jezuita, a zapravo pedofil koji je lebdio kroz školu poput anđela i ekstatičnim izrazom lica odavao da nikome na svijetu nije bolje nego njemu, a kako i ne bi bilo kad se nalazio u zemaljskom raju punom malih dječaka i djevojčica koji su ispod svojih hlačica i suknjica skrivali mirisne pičiće i ružičaste kurčiće, sjajnu glatku kožu i nerazvijene hermafroditske guze sposobne da u trenu uzbjesne njegovu hladnjikavu krv. Pod nastavom bi koristio najrazličitije izlike da ih dodirne, pomiluje ili, jednostavno, bude kraj njih, gleda ih i osluškuje njihovo disanje. Sve to nije ništa strašno, takvih uostalom ima sva sila po školama, vrtićima, bolnicama i ambulantama, svi rade svoj posao i ne idu dalje od nevinih dodira pa se poslije olakšavaju špricajući po zidovima zahoda, a zatim se vraćaju preobraženi u zdrave i ispravne stubove obitelji i društva. Takav je i ovaj, mislio sam isprva, naročito stoga što je u svemu drugome bio „baš kako treba“, sa svojim crvenim, bijelim i plavim kravatama, sa svojim vicevima iz „Večernjaka“, sa svojom crkvom, Hrvatima, rogoborenjem protiv pušenja i jednim malim pivom dnevno koje je pio tako zdravo i ceremonijalno da ti se zgadi.

I baš sam ja morao ući u njegov kabinet i zateći polugolog dečka kako sjedi u krilu tog ispravnog jezuita.

Klinjo koji mu je sjedio u krilu nije bio nevin. Vidjelo mu se to u očima, bile su to oči nekog tko će se guzom probijati kroz život jer je kod takvih guza pametnija i bolje zna od glave, a same oči su uglavnom mrtve i gledaju ili mutno ili poniru, osim kad se nude na prodaju, vidjelo se to u načinu na koji je reagirao na moj dolazak, mali nije nimalo bio zbunjen, spremio je svoj nadignuti kurčić u hlače ponosnom i samosvjesnom kretnjom gledajući me drsko i ponuđački, nimalo smeten, za razliku od starog jezuita koji se sav pretvorio u debeli drhtavi upitnik.

Drugi je kuronja bio profesor Šiljak, šef sindikata i komunist, čija je ambicija bila pomesti lokalnu garnituru vlasti i jednom postati šef našeg malog mista. Nisam sumnjao da će mu to i uspjeti. Jer čim sam spomenuo jezuitovu avanturu, on je upalio računalo i unio sve što sam rekao u file „Ravnatelj“. Odmah mi je postalo jasno da taj sve o tome zna i da neće prstom mrdnuti dok mu to ne bude odgovaralo. On je zapravo vladao školom, znao je svačije sklonosti i sve je držao pod kontrolom, svaki drugi dan je organizirao nekakve sastanke na koje su poslušno dolazili jadni prosvjetari, vjerojatno naslućujući da će uskoro doći vrijeme kad će aktivist postati stvarni vladar. Tom mi je prilikom prigovorio da još nisam bio ni na jednom sastanku sindikata, a ja sam mu odbrusio da me takvi skupovi ne zanimaju i da su mi dovoljna lakrdija nastavnička vijeća. Otad je stalno rovario protiv mene, donosio je nekakve grafikone o popularnosti kod učenika po kojima sam ja ispadao najomraženiji od omraženih, prigovarao mi da se ne držim programa i sto drugih čuda. Smučilo mi se i zato sam jedva čekao kraj godine da pobjegnem od tih spokojnih, mirnih monstruma.

Vratio sam se s Fantom do štanda. Nisam mogao vjerovati onome što sam tamo vidio. Francuzi su pili pivo i rakiju sve u šesnaest. Najgora brlja na svijetu udarila im je u glavu i nisu više mislili na Fantu. O, bilo je to dobro, bio je to prvi oblak sreće u tom presunčanom i užarenom danu. Obradio ih je Frele, obradio ih je moj Frele, i to s jedinom francuskom riječi koju je znao. A i ta nije bila francuska. „Zidane! Zidane! Zidane!“ – vikao je Frele i otvarao pivo svaki put kad bi uzviknuo to magično ime. Francuzi su na to odgovarali „Boban! Šuker! Bokšić!“. Naročito su svršavali na ovog zadnjeg jer su svi redom bili iz Marseillesa.

– Zidane! Zidane! – vikao je Frele i točio brlju.

– Sunce t’ ne jebem, Frele, de promin’ malo tu ploču! Imali s’ još bar desetor’cu igrača!

– A ko’e, bog ga jebo?! Mrzim te pizde više neg’ Srbe, neć’ ni da znam za nji’. Jedva sam se i ovog sitio.

– E jeb’ ga… Ček’… Dechamps! Vič’: Dechamps! Sam’ vič’! Mrz’ć’mo i’ poš’lje.

– Dešank! Dešank! – zaurla Frele.

– Boban! Prosinečki! – uzvratili su Francuzi.

Djelovalo je. I oni su izvukli jednog novog. Sad su brlju pili iz boca.

Tako smo se nadvikivali neko vrijeme. Uspostavili smo francusko-hrvatsko prijateljstvo na bazi nogometa i čvrsto ga zacementirali njemačkim pivom i slavonskom šljivom. Francuzi su pili kao luđaci. Počeli su mi se sviđati. Napokon su se počeli ponašati kao zemljaci jednog Cendrarsa, Villona i Baudelairea. Bravo, Francuzi! Pobijedili ste nas u polufinalu, ali vam opraštam i svejedno vas volim! Volim vas! Volim vašu umjetnost i vašu književnost, volim vaš raspojasani galski duh i te vaše pretke – „najgluplje palitelje trava svog vremena“. Odmah se vidi da ste iz istog naroda kao i Cezanne, koji je pio sunčano provansalsko vino u ljupkome Aixu. Zar nije baš vaš Baudealaire bio taj koji je rekao: „Opijajte se! Ljubavlju, poezijom ili vinom, ali opijajte se!“ Ta nećete vi doći u našu Panoniju i natakati se Fantom, tim američkim sranjem. Opiti se Fantom ne može. Od toga se da samo podrigivati. Pa niste vi Danci, Nijemci ili Japanci! Vi ste Francuzi, vi ne podrigujete, vi idete svijetom i donosite ljudima nove ideje i kulturu! „Fraternite! Egalite“ Liberte!“ Pa vi ste i omogućili Ameriku! Da nije bilo vas, kurac bi oni danas šetali svemirom, imali Microsoft i ostatku svijeta prodavali Fantu i hamburgere. A sami jedu kavijar i piju francuski šampanjac. Ne bi oni ništa od toga imali da nije bilo vas. A sad ste došli i do nas i želite uzeti našu lijepu Slavonku. Neka, neka, dat ćemo mi vama nju, dat ćemo je. A vi ćete zato potrošiti na našem štandu, vi ćete pomoći našoj kazališnoj družini i tako omogućiti da procvjeta nešto novo i lijepo u ovoj našoj blatnjavoj Panoniji. Ta neće to vama biti prvi put, pa vi ste prije dvjesto godina s Napoleonom ovamo došli i nama kulturu donijeli!

Sve me to toliko oraspoložilo, pa sam i ja otvorio pivo i počeo vikati: „Napoleon! Marmont! Breton! Apollinaire!“. Bilo je četiri sata poslijepodne, sunce je sijalo, Francuzi su trošili. Štand ipak nije bio zajeb.

Građanski obred u vijećnici je u međuvremenu završio i svatovi su krenuli prema crkvi. A Francuzi za svatovima. Smijali su se i dalje vikali „Boban! Šuker! Prosinečki!“ Otišao je i zadnji, ali nije vadio novčanik.

– A platit? – viknuo sam i pojurio za njima s bocom u ruci na koju sam pokazivao prstom. Francuz mi uze bocu i iskapi je do kraja. „Boban! Prosinečki! Croatia!“ – uzviknu još jednom smijući se, pa ode za svojima, svjetskim prvacima.

Jebo vas Boban! Samo vi idite. Tako ste otišli i prije dvjesto godina, ostavljajući nam isto govno pod drugim imenom. Ilirske provincije, K.u.K. goli kurac.

Frele je pio pivo i gledao me poput djeteta koje je nešto skrivilo.

– Kol’ko smo se ugovnal’, sam’ mi to rec’.

– Neš’ manje od čet’rsto kuna.

– E jeb’ ga. De, otvor’ i men’ jeno. Jonak’ propadamo.

Neko smo vrijeme šutjeli i piljili u beton koji se talio pod našim nogama. Tip kraj nas otvarao je svoju prikolicu i na pult slagao zdjele sa šarenim bombonima. Taj nas je sinoć ubio s bombonima. Nitko nije pio, svi su žderali te njegove bombone, čak i očevi. Nisu ni pogledali naše pivo. Gledajući u tog mandraka, Frele reče:

– Nismo mi za ‘gostitelje. Mi smo t’ dobri ljudi.

– Mi smo kurčev’ pijanci, Frele. Lak’ se oduševljavamo, baš k’o kurac, u tom je problem.

Kroz užareni zrak odnekud je nahrupio čitav bataljon klinaca. Baš kao pčele privučene cvijetom. Nismo se ni pomaknuli, znali smo da nisu tu zbog naše Fante. Pili smo pivo, gledali kako male nemani proždiru bombone i čekali noć.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.