Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

14.

 

Šef mi se zvao Rudi Puškadija. Stvarno se tako zvao. Zvali smo ga Ruda. U firmi su osim mene radili još trojica: Ante, Slavonac, i dva Zagorca iz Rudina mjesta, Ivek i Štef. Ne zafrkavam se, stvarno su se tako zvali. Bio je tu još i Rudin sin, koji nam je, uvjetno rečeno, kuhao i ponekad uskakao kad je bila frka na poslu. Njemu nisam zapamtio ime, pamtim ga samo kao jezivog kuhara.

Čim sam stigao, majstor Ante me je uvukao u svoj slavonski klan, koji je dotad činio samo on. Ali Ante je većinu svojih rečenica započinjao sa „Mi Slavonci…“, i to neovisno o tome o čemu govori, tako da je čovjek imao dojam da gdje god on pođe, za njim ide čitavo pleme ljutih ravničara koji će smožditi sugovornika samo ako se ne bude slagao s onim što Ante kaže. Stalno je kenjao protiv one dvojice. „Mi Slavonci smo za nji’ inžinjeri. Kad su Zagorci bil’ zidari! Pogle’ sam’ ovog Štefa, kašlje po cilu noć, ne da m’ spavat. A onaj drugi se ne trizni. I taj Ruda! Bijo željezničar i sadeka misli da može bit zidar! Zagorski kmetovi!“ Pristao sam na tu igru jer sam ionako radio s njim, a i spavali smo u istoj prostoriji u kontejneru.

Štef ima više od šezdeset godina, cijeli je život proveo na građevini, tako da je zapravo polumrtav. Ivek je stari dečko, nikad nije ni bio sa ženom i jedina mu je i prava ljubav cuga. On piće stvarno voli i ne pravi razliku između različitih vrsta – voli naprosto sve.

– A žene, Ivek?

– Ma kaj žene!? Et’, Štef je imal ženu, dobru ženu, zajedno su pili, ni’ mu brojila kaj pije. A on ju je ubil. A dobra je žena bila.

– Ubjo je ženu?

– Je, ubil ju je. Zajedno su se napil, pedeset litar vina su si popil, pa ju je zatukel.

– Pa kak’?

– A kaj ja znam kak’? Pitaj si ga sam.

Ivek je stvarno volio piće. Kad bi vidio pivo, on bi nesvjesno počeo trljati ruke od miline. Štef nije imao takav ljubavnički odnos prema piću, on je uništavao alkohol kao da ga mrzi iz dna duše. Rezultat je bio isti. Njih dvojica se nisu trijeznili.

Ono sa Štefovom ženom me zaintrigiralo. Gorio sam od znatiželje da popričam s njim. Krajem prvog tjedna odlučio sam počastiti ekipu s cugom. Bio je to ustvari i red, ipak sam ja bio novi u firmi.

U nabavku smo išli Ivek i ja. Baba, lukava dalmatinska seljanka, najprije je rekla da nema rakije, a zatim se, nakon našeg navaljivanja, sjetila da ima još sasvim malo, samo to su njezine vlastite zalihe, pa je i cijena drugačija. Trideset kuna. Pogledao sam Iveka. Oči su mu svjetlucale od želje jer je znao što slijedi. Baba nam da probati.

Stresao sam se. Bio je to živi otrov, uvreda za moja usta navikla na finu slavonsku šljivu, no bilo je bitno da Ivek nema nikakve zamjerke. Nije imao. Naprotiv. Kada je baba otišla natočiti, on iskoristi priliku i još jednom potegne iz probne boce.

U kontejneru nas čeka Štef. Tu je i kamara piva, pa smo s njim počeli, a tek onda prešli na rakiju. Bar smo tako učinili Štef i ja. Ivek naizmjenično pije pivo i rakiju, gledajući i u bocu piva i u čašu rakije zaljubljenim i zbunjenim pogledom. Kad bi ispio žestu, pogledao bi u bocu piva kao da joj se ispričava što nije pio iz nje, a onda brzo pohitao da to i učini. Ništa nije govorio. Kad ima cuge, njemu ne treba nitko.

To mi odgovara jer ionako želim razgovarati sa Štefom. Štef ima velike zube i što je više pio, gornja mu se usna povlačila prema gore. Na kraju se skroz povukla i ja sam pio s konjem.

Taman sam ga htio upitati za ženu, kad on reče:

– Je, fali, fali mi. Zato i jesam stalno na terenu, pusto mi doma bez nje. Deca su vtišla, sam sem ko pes. A tak smo se lepo znali družit! – reče Štef i udari u plač.¸

– Pa dobro, de nemoj plakat, Štef, ajd da pop’jemo još po jenu.

Kucnuli smo se, a onda sam ga upitao kako se to dogodilo.

– A kak? Zbog ovog, zbog pijače! – reče on odjednom i razbije čašu. Natočio sam mu drugu. On otpije i nastavi mirnije: – A krasna je žena bila, znaš. Je, ispočetka je zanovetala, a onda sam joj rekel: „Čuj, Marica, pa spij i ti sa mnom jenu, buš videla kak je to lepo!“

– I, jel spila?

– A je. I svidel’ joj se. Pa smo zajedno počeli pit. Ja sam vu mirovinu vtišel, malo smo delali, malo pili, bil nam je tak lepo. A onda smo za tri dana šezdeset litar’ vinčeka spili. Ona je zaspala vani, pod štalom. Otpeljal bi je ja vnutra, al’ je bila duplo teža od mene. Ja sam vtišel v hižu i zaspal. Kad, u ponoć, probudi me neka graja. Koke kokodaču, sve se ori. Znaš, Gorki, lijać nam svake noći koke kral. „E sad buš moj!“ – rekel sam i pušku vzel. Opalim prema njem, pogodim, i pijan sam nepogrešiv. Pa se vratim nazaj v krevet. Mislil sam v jutro oderat lijaća.

Ni’ dugo prošlo – opet graja. Lupaju po vratima. „Otvaraj“, kaže, „policija!“

Otvoril sem.

– Štef Jurinek?

– Ja sem.

– Hapsimo vas zbog sumnje da ste ubili svoju ženu Mariju Jurinek.

Tu sam se razbesnil.

– Ma ko je Maricu vbil? Eno Marice tam’ pod štalom spi. Ja sem jedino lijaća ubil, a to ni greh ni pred ljudima ni pred Bogom.

Al’ oni nisu slušali kaj im pripovedam, nego me pod ruku uhvate i pod štalu odvedu. Kad tam’ moja Marica mrtva leži. Točno v čelo sem je strefil.

– Jel to lijać, Štef?

– Ni’, ni’ lijać – rekel sem, a suze mi na oči krenu. Et’, moj Gorki, tak ti je to bil’.

Oko deset su stigli Ante i Ruda, koji su dotad u Rudinu stanu vodili važne poslovne razgovore. I oni su lagano nakresani.

Ruda se prihvati rakije i, nakon nekoliko dupkom punih čaša, izjavi da je zadovoljan svima nama, da smo dobra ekipa i da je pred nama svijetla budućnost. Jedino ga ja slušam. Ivek miluje bocu, Štef sad Anti priča svoju priču. Ja sam, odobravajući Rudi, kimao glavom i, onako pijan, uopće nisam mislio da je sve to krajnje blesavo. Čvrsto sam vjerovao u poslovne uspjehe naše firme, čiji su kapital činile jedne tačke i neispravna mješalica za beton.

Odjednom, Ruda me zagrli i rasplače se. Bio je to drugi plač te večeri. Šta je s tim Zagorcima, do kurca?!

I Rudu je mučila žena. Njegova je, doduše, bila živa, ali u tome i je bio problem. Bila je preživa i Ruda joj nije bio dovoljan.

– A ljubavniku sem je vozil, možeš ti to zamislit? I čekal sem je dok bi bila s njim, pa je peljal doma. Al’ ni to joj ni’ odgovaral, ostavila me je.

Zacrnilo mi se pred očima. Ruda je zgodan, markantan tip i mučno je gledati ga dok cmizdri za bivšom ženom kojoj je služio kao prijevoz do jebača. Previše mučno. Pokupio sam se i otišao spavati.

Ujutro smo svi kasnili na posao, no kasnio je i Ruda, tako da nije bilo problema. On je inače radio zajedno s nama, no imao je dana kad bi poželio staviti kravatu i odjenuti odijelo pa takav prošetati gradilištem kao pravi direktor firme. Budući da drugog odijela nije imao, u te je svrhe služila njegova željezničarska uniforma koju je nosio dok je radio kao strojovođa. Danas je takav dan.

Štefa je, čim je ugledao našeg elegantnog direktora, odmah počeo mučiti želudac pa me upita da mu posudim lovu za još jednu litricu rakije. Popio je tu litru i srušio se s visine od tri metra. Na čelu mu se razvalila rupa kroz koju si mogao provući dva prsta. Takvu je rupu imao Ferda kad su ga ono naši utepali u Prašniku. S malo krvi. I isto sam tako osjećao neodoljivu želju da gurnem prste unutra.

Dok sam ga nosio u Rudin auto, on je vikao da sam ja najbolji, da su Slavonci pravi ljudi i da pljuje na sve Zagorce, a naročito na Rudu koji mu je dužan dvanaest plaća. I još mi reče da bježim odavde što prije jer da ionako ništa neću dobiti. To je bilo zadnje što sam od njega čuo jer je taj dan umro u zadarskoj bolnici.

Broj članova naše firme tako se smanjio na tri. No ni to nije potrajalo. Puklo je nakon dva tjedna.

Bila je kišna nedjelja, pa nismo radili nego pijuckali u kući gdje je Ruda imao stan. Nisam baš najbolje volje. Otkako sam stigao, nijednom se nisam okupao. Nemaš gdje. Oprao bih ruke i umio se u buretu na gradilištu i to je bilo sve. Spomenuh to Rudi, osjećajući kako me skorene dlake draškaju po guzici.

– Pa mo’š’te se vi, dečki, ovdje kupat. Ja bum to zaračunal i problema ne bu – reče on velikodušno.

– Kad smo se dogovaral’ o uvitima, ti s’ rek’o stan i ‘rana. Ja pod stanom podrazumivam i kupaon’cu.

– Pa i ja to plaćam.

– Ti plaćaš svoj stan. I živiš u kuć’ di postoji kupaon’ca. U našem kontejneru tog’ nema. Ni za’oda nema. Ojtra me dovatio proljev i moro sam ić’ srat’ u onaj spaljeni bus.

Ruda se napravi da ne čuje i ode u kuhinju. Kad se vratio, nisam više potezao to pitanje. Zatim je stigao Ante i njih su dvojica počeli kartati. Zvali su i mene, ali sam odbio. Bila je to idealna prilika da se izgubim. Osim što se dva tjedna nisam prao, sve to vrijeme nijednog trenutka nisam bio sam. Za mene je to značilo propast.

Imao sam nešto love jer sam dobio sto maraka akontacije. Kiša je i dalje padala, ali mi to ni najmanje nije smetalo. Činjenica da ću sam provesti dan, daleko od Rude, Ante i Iveka, bacila me u trans. Ponio sam bilježnicu, šetao rivom i čitav dan piskarao po birtijama. Pravo oslobađanje.

A zatim su došle djevojke. Dvije, tri, četiri. Sjele su blizu mene – previše blizu. Ona najbliža se namršti i odmakne, pa nešto reče prijateljicama. Sve četiri pogledaju u mene, smrdlju. Nije mi to smetalo, skoro da sam bio ponosan na taj svoj smrad nakupljenog rada. Pisao sam i dalje, vikinški pohlepno pijući pivo i uživajući u podrugljivom zvuku njihovih dalmatinskih glasova.

Izašao sam na rivu i zaurlao od sreće. More je bjesnilo, kiša lijevala, Velebit odašiljao svoje bjesove. Nisam imao baš nikakvog razloga da budem sretan, no, eto, bio sam, stojeći tamo na rubu obale i urlajući kao luđak, malen i ogroman, dvjesto metara dalje od mjesta gdje su Ante i Ruda razbacivali karte.

U transu sam stigao do velike konobe u Filip-Jakovu, tople pećine dupkom ispunjene jer je lokalni nogometni klub slavio tko zna koliko godina postojanja. Žena nema, i to je sad u redu što se mene tiče. Sve sami muškarci što se slabo peru, njih stotinjak, od malih dečkića do staraca koji su već zavirivali na onu stranu. I svi su pjevali. Na suho.

Naravno, sve su to bili hajdukovci. I lijepo su pjevali. Njihova me pjesma toliko raznježila da sam im se i ja pridružio. E, sad sam se ja zanio. Ja, uljez u njihovom toplom svijetu, poželio sam biti njihov, biti Dalmatinac, kleti se u Hajduka, pivati o moru, i unio sam to u pjesmu, škrgućući i mucajući, ispuštajući glas iz dubine svog mora, pjevajući i pjevajući uopće ne primjećujući da su svi utihnuli. Da svi gledaju u mene. Da svi slušaju mene. Mene, koji im kvarim pjesmu.

Ništa, pjevam dalje. Na suho, kao oni maloprije, samo bez sluha. Nitko mi se nije pridružio, svi su me šutke gledali uživajući u mojoj muci, i već sam pomislio da ih sve pošaljem u tri pizde materine i da zbrišem, kad se otvore vrata a u konobu bane potpuno unezvjereni Ivek. Još jedan kontinentalac. Uljez. Njegova pojava izazove trenutačnu provalu smijeha. Dođe mi ga žao.

– Ivek, di s’, bajo!

Ivek me jedva pronađe svojim izgubljenim očicama. Pa reče:

– Zgubil sem se, Gorki. Ne znam doć’ doma.

– Ni’ ni čudo kad živiš u kontejneru, bajo! Ajmo mi sad ovim šminkerima prepotentnim otpivat jenu našu!

Već sam zaustio Dinamovu popevku, punu krvi, bijesa i zdravog bola, kad Ivek iz sveg glasa pusti svoju „Suzu za zagorske brege“.

– Ne tu, Ivek, ne tu!

Ne možeš ga zaustaviti. Najsmješniji čovjek na svijetu, malen, debeo, zarastao u brkove i bradu, usukanih ramena, simpatični gogs iz Krapine koji se izgubi u selendri sa tri ulice, fantastično je pjevao tu iritantnu stvar, ništa manje sjetnu od dalmatinskih tužbalica koje su do maloprije bile na repertoaru.

– Dosta je, Ivek, biž’mo sad na spavanje! – rekoh gurajući ga van, ali on je i putem nastavio pjevati, tjerajući me u plač.

Sutradan sam spomenuo Anti što je Ruda rekao u vezi plaćanja za kupanje. On popizdi, baci zidarsku žlicu i odjuri to raspraviti s Rudom. Vratio se nakon deset minuta.

– I?

– Dobjo sam otkaz – reče on veselo.

– O, sunce ti ne jebem, i šta ć’ ja sad?

– Ma ne brin’ se ništ’, sre’ću nam ja poso dok ka’eš keks.

– Onda, baja, sređuj odma’ jer ja idem tom šupku dat otkaz.

Ruda nije najbolje primio moju odluku o napuštanju firme. Znao sam da sere i da bi me sigurno sam otpustio sad kad je Ante, zadnji majstor u firmi, dobio nogu. No on je bio težak na plaćanju i ta je priča bila samo uvod u nevjerojatnu sagu o Antinoj i mojoj rastrošnosti, po kojoj nismo svaki dan kusali kiseli krumpir s kožicama i jaja što ih je dovlačio s neke propale farme, nego smo se na njegov račun gostili, lokali i pušili poput pijanih grofova, potrošivši tako unaprijed svu svoju zaradu. Ruda poentira s tim da obojica možemo ići, ali da nam on neće ništa platiti.

– Nemoj take stvar’ opće govor’t, bajo, pripaz’ se.

Ruda odjednom skoči i ščepa me za vrat svojim ručerdama.

– Men’ buš pretil, sroljo! Men’ buš pretil!

Životinja me stezala sve više i sigurno bih se bio onesvijestio da ga Ante nije klepio s leđa. Ali Rudu nisi mogao samo tako srušiti. On se baci na Antu, obori ga jednim udarcem i stane lemati. Kad sam došao sebi, spazio sam letvu s velikim ekserom, cenerom, i zabio mu je u rame. Ruda urlikne od boli, pa krene na mene. Zamahnuo sam još jednom ne gledajući gdje udaram. Pogodim ga u koljeno i srušim. Letva se spusti još jednom, a cener mu probije dlan i prikuje ga za zemlju. Čvrsto sam držao letvu, dok ga je Ante mazao nogom u glavu.

– Ajmo ga šubeknut u mišalicu – reče Ante sav zadihan.

– Znaš da ne radi, jebi ga.

– Ma u onu vel’ku, Pilotovu. Al’ de vid’ prije ima l’ šta para.

Našao sam dvjesto maraka u Rudinu novčaniku. Sto sam dao Anti, pa smo ubacili Rudu u mješalicu.

– I šta sad, u kurac!? Šta ću sa sto jebeni’ marak’?

– Biž’mo. Naš’o sam nam poso na Pagu. Ra’ćemo za Damira, znam tipa otprije. Je Srbin, al’ ni tol’ko loš.

Kad smo nakon pola sata autubusom prošli pokraj gradilišta, Ruda Puškadija još se uvijek okretao u mješalici.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.