Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

18.

 

Ujutro sam morao u Krading na razgovor u vezi posla. Primio me sam šef, ne u uredu, doduše, nego na hodniku. Čuveni Mata Gazić. MA-TA GA-ZIĆ! Moćan čovek, apsolutno moćan čovek.

Ušetao sam tamo ponosno i samosvjesno, baš kao kakav paun, no njegova me veličina dotukla. Bio je visok tri metra, glava mu se ljubila s oblacima. No on ih je ljubio gledajući preko njih, gdje je vidio sunce i budućnost. Mene nije vidio. Bio je Mata kao iz drevnih vremena kad su divovi hodali Zemljom, pomislio sam, no to ipak nije bilo tako jer je Mata bio čovjek novog vremena.

Ali dobio sam posao. Napokon, imao sam vezu. U dvadeset minuta, koliko sam čekao, vidio sam desetoricu s kojim moćni čovek uopće nije htio razgovarati, čak ni na hodniku. Ti su nesretnici odmah bili otpravljeni od ljubazne tajnice iako se na radiju stalno vrtio oglas u kojem firma traži radnike.

– Biće teško, teren je to – rekao mi je Mata kad je napokon spustio svoj vizionarski pogled na moju nedostojnu osobu – al’ dobio si pos’o, momče, sad se mo’š i ožen’ti.

– Pa da mi ondak ženu opslužuju drugi – rekao sam slabašno pokušavajući se našaliti.

– Molim!? Nis’ te čuo.

Ponovio sam.

– Kak’ to misliš, koji drugi?

– Pa drugi, dok sam ja na teren’, razumite.

– A, to. Ne brin’ ti zato, momče, sad si naš, a naše ljude niko ne smi’ tać’. To vridi i za žene naši’ ljudi – reče on i klepne me svojom šapom po ramenu tako jako da sam skoro zateturao.

Svidio mi se Mata, nema što. Naš čovjek, Slavonac, svojom se pameću i sposobnošću uzdigao. I jednostavan: Mata gomila pare i skida kile. Živi zdravo. Prije je i on bio raspojasani Slavonac, hedonistički nastrojen i sklon vinu, rakiji, kulenu, sekama i ostalim kvarnim užicima. Ali više ne. Sad se vozi na Mercedes biciklu od sedam tisuća maraka, poput divokoze juri po okolnim brdima u gumenom odijelu nalik ronilačkom. Za dva mjeseca skinuo je trideset kilograma. Vrijedi to te love, ne kažem.

Teško je pokraj te impozantne pojave misliti na ljubav i Irinin zagonetni lik, no meni to ipak uspijeva. Čak i dok je Mata upečatljivim i biranim riječima slikao moju veselu trudbeničku budućnost, moj ulazak u firmu koja kao da nije bila firma gdje se rmba i skapava nego sekta radosti, sreće i boljeg života, ističući kako sam ja dosad bio samo osoba ta i ta, dakle nitko i ništa, a da sad postajem dio jedne moćne obitelji koja će me štititi i hraniti budem li joj odan, ja sam sve vrijeme mislio samo na nju.

Uopće, cijeli taj dan bio mi je dugo i slatko iščekivanje. Nisam više osjećao onu gnjidu u sebi, Irina ju je zgnječila i nisam mogao dočekati jedanaest sati navečer kad smo se trebali naći. Poslijepodne sam se unervozio, otišao kod Borisa, pa smo izašli u grad. Sjeli smo na jednu od terasa na Korzu.

Između Borisa i mene vlada čudan odnos razmjene. Ako sam ja Kontrašev povremeni sponzor, onda je Boris moj, i to stalni. On ima uredan posao, diže se ujutro, čita pola sata, pa odlazi u ured. Na pauzi obično izlazi nešto pojesti i popiti pivo. U podne pije kavu s curama s posla, a u tri ide kući. Posjeduje ogromnu fonoteku i biblioteku, pa poslije podne sluša glazbu i čita, obavljući to vrlo ozbiljno i savjesno, kao da radi nekakav posao. Oko deset bi, ako ne bi izašao na piće-dva, išao u krevet. Vodio je uredan, skroz-naskroz građanski život, sve je kod njega išlo pravocrtno, nije on znao za životne tegobe, novac je umio pravilno rasporediti za cijeli mjesec. To mu je ostalo još iz osnovne škole, kad je u razredu vršio dužnost blagajnika i higijeničara. Imao je mjesečni raspored obveza, dužnosti i razonoda. Znao bi zapisati „23. ožujka vratiti Bulgakova u Gradsku knjižnicu. Podići Merimeove novele i nešto o ekologiji.“ „26. ožujka otići u šumu. Provesti tamo dva sata.“

To zapisivanje i organiziranje najmanje sitnice vjerojatno je potjecalo od straha od kaosa, bojazni da će se svijet urušiti ako se bude samo živjelo. Vodio je krasan život u stalnoj bonaci. No taj je život imao gadnu mrlju. Boris je imao trideset i nešto godina i još nije imao ženu. Bar sam ja tako mislio sve donedavno. Oči su mu bile tužne i bez sjaja, bez imalo radosti.

Osim jedne. Eto, ja sam bio njegova radost, njegova patnja, njegov prijatelj, njegova žena, njegova slabost. Ja bi mu darovao svoje vrijeme i svoje priče, svoje ljubavi i doživljaje, zajedno smo satima raspredali o jedinoj temi koja ga je mogla uzbuditi, o križarskom ratu protiv religije u ime znanosti i fizike, dijelili smo donekle sličan ukus u glazbi i književnosti. Bio je sretan kad smo bili zajedno. Volio je pijanstva sa mnom. S druge strane, kad bih ostao bez novca, tu je bio Boris. Novac za zajednička pića, ponekad za cigarete i kruh. Ne puno. Imao sam tu mjeru.

Osim toga, znao sam Borisovu mračnu tajnu, za koju ni on nije znao da je znam. Borisove suze, tako se zvala ta tajna. Tog jasnog poslijepodneva u Borisovim očima nije bilo suza, bile su jasne baš kao i taj dan. Lice mu je, kao i inače, bilo ozbiljno i bilo je teško zamisliti da bi taj čovjek uopće mogao zaplakati. Pa ipak, ja sam znao da može. Nema tome dugo, spavao sam u njegovu stanu nakon teškog pijančevanja. Probudilo me nekakvo kapanje po mom licu. Nečija je ruka klizila milujući me po glavi, vratu i prsima. Borisov glas je tiho jecajući govorio kako me voli, kako je nesretan. Nisam otvarao oči. Bio sam strašno pijan, no šok i prestravljenost su bili jači i meni se činilo da sam u samom paklu. Njegova je ruka klizila po mom stomaku. Mogao sam podići glavu i pokazati mu da sam budan, ali nisam. Dirao me po bedrima. Osjećao sam kako mi se diže. Teško je to objasniti, ali ja nisam stvarno bio uzbuđen. Želio sam vidjeti dokle će to ići. Suze su i dalje kapale po mom licu, on je mrmljao nešto nalik na molitvu. Njegovu su se ruke sklopile oko mog kurca. Pomislio sam na te male, ružne ruke s četvrtastim, bjeličastim noktima i zgrozio se. Ne odajući da sam budan, gadno sam se iskašljao i okrenuo. On je uplašeno povukao ruku i otišao u svoju sobu.

Nikad mu to nisam spomenuo. Primjećivao bih grč na njegovu licu kad bih mu pričao o svojim ženama, no bilo je to dio igre, jedna konvencija po kojoj smo obojica bili pravovjerni muškarci koji vole žene, i samo žene, žene, žene. Žene!

Ta divna stvorenja što ih je proljeće poskidalo samo za nas! Bile su tu, svud oko nas, koža im je mirisala opojnim zovom, obnaženi stomaci su privlačili. Boris je svojim kratkovidnim očima snimao komade. Nanišanio je na jednu i promašio.

– Dobra, a?

– Ružniju još nisam vidio, Borise. De si uzmi te naočale.

– Ma sve’dno kaka j’. Sve i’ treba karat, za drugo nis’. Uostalom, Andrić je rek’o da su sve iste kad ugasiš sviću.

– Andrić je bio budalet’na. Ja sam, et’, naš’o jednu koja je iznimka, moj Borise. Fantastična žena, lipa, snažna i luda, potpuno luda!

I tad sam mu još dugo pričao o Irini dok me on gledao s podsmješljivim izrazom lica.

– I jeb’ ga, baš sad moram otputovat. Dobio sam pos’o i moram na teren. Ma ustvar’ i ni’ to neki problem. Ono šta men’ treba je čisti, asketski život. Ra’ću, ra’ću k’o konj i napokon napisat roman.

– To ti pametno. Pusti žene. Vrime j’ da se uozbiljiš – reče on smiješeći se da to ne bi izgledalo kao teški prijekor.

– U pravu s’, Borise, nema više zajebancije. Treba napokon nešt’ naprav’t.

Ponekad smo upadali i u takve razgovore. Volio je slušati o tome kako ću se promijeniti, uozbiljiti, zaraditi neki novac. Uostalom, i sve moje bivše žene voljele su slušati takve priče od mene.

Uto je prošao Romeo. Krvavih očiju, u majici s natpisom „Killer Bull“, hodao je ulicom kao ranjeni lav. Nije nas vidio. Kad ga je primijetio, Boris se nesvjesno spustio niže u stolici.

– Sve j’ luđi i luđi – reče Boris – sad priti da će me ub’t’.

– Da? A zašt’?

– A zar je njem’ potreban razlog? Najpri’ me tražio petsto marak’, a zatim se dočep’o rakije. Polok’o je skoro cilu litru i ponovno me tražio pare, rek’o sam mu da nemam, pa me poč’o vriđat, govor’t kak’ sam ja mali HDZ-ovac kojeg niko nikad ni’ poljubio osim mame, i to sam’ jenom kad sam bio mali, i k’o zna šta sve ne. Rek’o sam mu da izađe van, smeće jeno, no bilo je još nešt’ rakije u boci i njem’ ni’ padalo na pamet da j’ napusti. Nisam ga više mog’o slušat, pa sam izaš’o van iz vlastite kuće. Kad tamo, vidio sam nekog dečka u njegovu autu. Unutri je bilo četr’es’t stupnjeva i mali je bio potpuno unezviren. ‘tio sam ga pustit van, kad se odjednom taj luđak stvorio iza mene. Izgled’o je k’o zvir. Pobisnio je i rek’o da će me ub’t. Zatim je otiš’o.

– Pa tog sam dečka ja čuv’o neki dan. To j’ dite sin njegovih prijatelja, on ga je treb’o čuvat.

– On? Pa ko b’ njem’ d’o dite na čuvanj’?

– Pa zna on nekad bit umiljat. Osim toga, čovik je otkrio da j’ umjetnik, vi’š da radi balet. Zamisli, Killer Bull radi balet!

No Borisu je bilo dosta i Romea i priče o Romeu. A kako je postojala mogućnost da se ovaj vrati i ugleda nas, Boris predloži da se sklonimo na galeriju Keopsa.

Tamo smo popili nekoliko piva. Taman negdje oko trećeg nad Borisovom glavom munjevito osvanu Romeova strašna njuška.

U ruci mu je bila boca Karlovačkog i on je bez oklijevanja sruči Borisu u facu. No Romeo je bio pijan i udarac nije bio tako jak. Boris je više od iznenađenja pao sa stolice. Skočio sam preko njega i bacio se na Romea. Ušao sam u njega kao u želatinu, toliko je bio mek i mlohav od alkohola. Udario sam ga dva puta, oba puta više postrance, zapravo promašujući, no njemu je u tom stanju bio dovoljan i dodir prstom, pa se skotrljao niz strme stube galerije. Bijes me prošao, a došla tuga. Treba mi zraka.

– Ajmo odavde, Borise. Jes’ dobro?

– Ub’ću ga. Kad mi sljedeći put priđe, rasparać’ ga k’o krme! – škrgutao je Boris glasom izobličenim od mržnje.

– Ma pun mi kurac ti’ vaši’ mali’ smrdljivi’ igrica! Jebem vam kru’! Vol’te se, ljudi, vi’ć’te da j’ zanimljivije.

Vani pada kiša, no ja sam sad u suglasju sa svime i kiša je prijatelj. Koračam polako u susret Irini, puštajući da voda spere prljavštinu što sam je nakupio u Keopsu. Vidim Irinu kako dolazi iz daljine, nosi crveni kišobran koji baca čudesne odsjaje po sjajnom asfaltu. Hodala je čudno, kao da plovi, zanoseći se kao jedrenjak koji šibaju valovi i nezaustavljivo grabila naprijed. Pomislio sam, ne, Irina nije odavde, ona je žena-dijete koja je ovdje na kratkom izletu, a ja sam, od svih, odabran da joj budem vodič.

Brzo smo se dogovorili da odemo kod nje, u njezinu staru sobu, gdje je živjela dok je stanovala kod roditelja. Soba je ista onakva kakva je bila dok je tu živjela klinka istog imena i prezimena. Jedino hrpa svježih knjiga, papira i rokovnika, odjeća poznatih marki, parfemi i kozmetičke potrepštine, koje su ležale svud naokolo u nekom urednom i dražesnom neredu, što je ukazivao na to da je tek stigla s puta, govore da ovdje više ne živi djevojka već žena svjesna sebe koja zna što hoće. Mene, koji nisam koristio ni dezodorans, ni pjenu za brijanje, ni after shave, uvijek su fascinirala ta svjetska modna imena. O tome nisam imao pojma, baš kao ni o eskimskoj mitologiji. Bio sam snob i, što je još gore, bio sam siromašan snob. No bio sam takav samo kad su u pitanju žene. Sam se nisam furao na to, ali sam zato volio da se moje žene fino oblače. Volio sam trgati njihove fine čarape i skupocjene gaćice. Obožavao sam gristi njihove skupe grudnjake.

– Može pivo? – upitala me Irina. Rekoh da može. Otišla je u podrum i ubrzo se vratila s nekoliko boca. Zatim je otišla skuhati kavu.

Otpijam pivo i razgledam sobu udobno zavaljen u fotelju. Zadovoljavam se time, ne želim zavirivati. Volim ovaj dio veze, fazu upoznavanja i iščekivanja, i želim da što dulje traje.

Irina se vratila s kavom i sjela na kauč, elegantno podvivši noge pod sebe. Pijem kavu i pivo. Jedno, dva, tri. I dosta, bogaramu. Uopće nisam pijan, čitavo vrijeme skupljam hrabrost reći joj da je želim, da je želim za ženu, za suborca, za sve. Umjesto toga, pričam bezveze, o nama, zapuštenim veteranima, o pijanstvima, o sranjima, o boravku na psihijatriji. O Kontrašu, napuštenom od svih. Odjednom, ona reče:

– Ne pričaj, zašto toliko pričaš? Dođi.

Približio sam joj se i obujmio joj koljena. Stavio sam glavu na njih. Ona me primi rukama za glavu i poljubi u potiljak.

Dalje je sve kao u nekom snoviđenju. Vodimo ljubav, ne spavamo cijele noći, vodimo ljubav, razgovaramo, opet vodimo ljubav. Njezina glava na jastuku, kao u lakoj nesvjestici. Ona nije neka tehničarka, ali divno se predaje vođenju ljubavi. A tek oči! Dok vodimo ljubav, one rastu i čude se sve više gledajući ravno u mene. Očaran sam tim očima, očaran sam njezinom glavom na jastuku, njezinom raspuštenom i divljom valovitom kosom, tom grivom koja skriva sve slasti! Jebem te, svemire! Samo ja to imam! To me saznanje jača i ispunjava, plovim njezinim snažnim tijelom koje me prima podatno i prijateljski, odavajući svojim prekrasnim glasom koliko me želi.

Ležali smo jedno pokraj drugog. Sunce je obasjavalo naša gola tijela. Moglo je biti oko šest sati kad je zazvonio telefon. Navukla je košulju na sebe i javila se.

– Bok, Vjerane. Točan si. Što ti ni’ jasno?

Vjeran je rekao što mu nije jasno. Irina se pretvorila u živu vatru. Bila je riječ o scenografiji za neku predstavu, a momak je očito bio slikar. Međutim, mene je manje zanimalo što Irina govori, više sam uživao u u boji njezina glasa i pokretima njezina tijela, njihanju dojki koje su se podizale i spuštale dok je gestikulirala objašnjavajući Vjeranu što treba napraviti.

Primijetila je da je gledam.

– To bi bilo sve. Bok, Vjerane – rekla je gledajući u mene. Čim je spustila slušalicu, pretvorila se u stidljivu djevojčicu koja je doskakutala do kreveta, a tu je opet postala žena, jedina, zanosna, najbolja koju sam imao.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.