Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

30.

 

Ponedjeljak je trebao biti Mokin veliki dan. Iz Žepča je došao s velikim zlatnim prstenom za Violetu. Cijeli dan je radio kao sumanut, a nakon posla se okupao i obukao odijelo. Dotad je njegov pojam šminke bila bijela trenerka i svi smo bili osupnuti njegovim izgledom. Na sebi je imao bijelo jazz-odijelo i prsluk iste boje sa sivim prugama. Nema što, izgledao je stvarno dobro. Malo koja žena bi se tome mogla oduprijeti. Pomislio sam da bi čak mogao uspjeti.

Kad se tako uredio, upita me hoću li ga pratiti.

– Šta ć’ ti ja? Te stvar’ moraš obavljat sam.

– Pa ti s’ mi napis’o pismo.

– I mislim da j’ to sasvim dovoljno od mene.

– De nemoj bit pizda.

Na kraju sam ipak pristao. Pretpostavljao sam što bi se moglo dogoditi, ali šutio sam. Za nama krenu cijela spavaonica. Pokušao sam to spriječiti, no Moka me preduhitri, pozvavši ih sve na piće. Glas se brzo proširio i čitava je kolona krenula prema Violetinoj birtiji. Skoro cijela firma. Briksa, Joza i ekipa su na gitari svirali i pjevali bećarce. Nekoliko litara rakije kružilo je kolonom. Potegao sam i ja dobro iz boce. Nek bude što bude, pomislio sam.

Stigli smo do A1. Moka i ja smo produžili do praznog šanka, a ostali su se smjestili po birtiji i terasi. Pred šankom je ostavljen prazan prostor na kojem se, prema scenariju, trebao održati svečani čin prosidbe.

Violeta je stajala za šankom, daleka i nedodirljiva. Shvatio sam da od prosidbe neće biti ništa. Ona me upita što ćemo popiti, da nam piće i ode poslužiti ostale. Njega nije ni pogledala. Moka se počeo znojiti u svom bijelom odijelu. Joza je iza nas pilio neki bećarac.

Kad se vratila, Moka je upita:

– Jes’ pročitala pismo?

Violeta ga ni ovaj put ne pogleda, nego se obrati meni:

– Gorki, rec’ mu, molim te, da ja s lažovčinama na razgovaram.

– Violeta… – izusti molećivo Moka.

Ona prođe kraj njega kao pokraj stupa noseći pun poslužavnik pića. Moka krenu za njom i uhvati je za ruku. Uz silan tresak sve završi na podu, baš kao na početku njihova poznanstva. Tad poče paljba. Violeta se okrenula i stala kreštati „Lažovčino! Lažovčino! Marš van! Marš van!“. Gurala ga je prema izlazu, on se povlačio, ništa ne shvaćajući. Tad mu je puknula šamar. Gledao ju je u čudu par sekundi, a zatim teškim direktom spremio na pod.

Tako je završila Mokina romansa. Istog tjedna, on je prešao na gradilište u istočnu Slavoniju, gdje je ubrzo poginuo pavši sa crkvenog tornja. Ljudi koji su s njim radili kažu da se radilo o nesretnom slučaju. I ja volim misliti da je bilo tako.

U petak me Bruno pitao da li bih htio ostati preko vikenda na novom gradilištu u Zagrebu. Pristao sam. Pokupio sam skoro sve svoje stvari, jastuk, posteljinu, odbačene knjige sa školskog tavana, i u kišno subotnje jutro krenuo kamionom u Zagreb. Mislio sam da se preda mnom otvara nov svijet. Ovo sam ustvari čekao cijelo vrijeme. Irina i ja smo stalno tražili to više vremena za sebe i napokon smo ga dobili. Nadao sam se samo da nije prekasno.

Cijeli dan je padala kiša, tako da uopće nismo mogli raditi. Nekoliko smo puta izlazili van, u ogromnu rupu punu vode i ispumpavali je pomoću male pumpe. Ekipa je oko tri popodne otišla za Gradišku. Nedugo nakon njihova odlaska granulo je sunce. Sjeo sam na telefon, ali Irine nije bilo. Dobio sam je oko pet i odmah se spustio do nje.

Oboje smo presretni što sad radim u Zagrebu. Prespavao sam kod nje i sutradan oko dvanaest otišao na Prekrižje. U rupi ima malo vode. Pokušavao sam upaliti agregat, ali nije išlo. Tip koji ga je inače palio imao je stotrideset kila. Izbacio sam vodu kantom, oprao se i spustio u grad. Našao sam se sa Irinom kod Oktogona. Trebali smo negdje ići na ručak. Nakon što smo ušli i izašli iz nekoliko restorana, učinili smo grešku i sklonili se od kiše u bivši Aleksinec kojeg je sad držao mesar Jakopec. Jeo sam najgore pastrve u životu i gledao kako kiša pada sve jače i jače.

Put do Irinina stana nalikovao je probijanju kroz valove. Trčimo, sklanjamo se u haustore, upadamo u mafijaški Down Town, ispijamo brzinsko piće, izlijećemo ponovno na kišu od koje se postupno počinje lediti koža. Napokon smo se dokopali stana, ušli pod topli tuš, osušili se i zavukli u topli krevet.

Probudio sam se nešto prije pola šest i u već u 6:15 krenuo na posao kako bih stigao prije ekipe. Ponedjeljkom se inače radi od devet zbog putovanja iz Gradiške. No, ekipa je došla direktno u Zagreb, ne skrećući za Obadovo, tako da su stigli već u pola sedam. A u mene je bio ključ, pa nisu mogli na gradilište.

Da sranje bude potpuno, prokleta rupčaga je puna vode. Sve je to napadalo jučer popodne i noću i u biti ja tu nisam mogao ništa. No svi me gledaju poprijeko, svi osim Ledenog, koji je normalan tip i zna da ni nisam spavao ovdje nego kod žene.

Saznao sam da ne radim na Prekrižju i da me je Bruno rasporedio na Sheraton. Pošto oni koji rade na Sheratonu putuju iz Obadova, to je značilo da sve ono što sam u subotu donio sa sobom moram vraćati natrag. Dok smo se vozili prema hotelu Ledeni mi kaže da je Joza u subotu dao otkaz. Znao sam da se on u petak bio napio. Bruno ga je ujutro našao u birtiji i taman mu htio dati otkaz, kad je Joza rekao: „Ne, ja teb’ dajem dvojku.“.

– Svi normalni ljudi odlaze – zaključi Ledeni.

– Da ti prav’ kažem, Ledeni, i men’ je pun kurac svega.

Sutradan sam opet u Sheratonu. Šljaka je užasna, dosad najgora, ali ekipa je u redu, Rizga, Želja i Iva, jedan stariji tip. Osim toga, blizu sam Irine. Jednom sam je čak vidio pod pauzom dok sam proždirao sendvič. Rizga i ekipa su poludjeli kad su je vidjeli.

– Koje sise!

– Koja guz’ca!

– Ova b’ vas uništila, dečki, jel’ tak’ Gorki – reče Iva.

– I ne znaš kak’, Iva, i ne znaš kak’.

Problem je bio u tome što nikad nisam unaprijed znao na koje će me gradilište Bruno rasporediti. Tjedan dana sam radio na Sheratonu i mislio sam da će tako i ostati, pa sam već razmišljao da ni ne idem za Obadovo nego da spavam kod Irine, kad me poslao u ispomoć u Bjelovar, gdje su se radili završni radovi prije primopredaje.

Kad sam se vratio iz Bjelovara, Bruno mi reče da se Seka posvađao s Krivićem i da traži mene za pomoćnika. Prokunio sam sve u sebi. To je, prije svega, značilo da ću raditi u Obadovu. Drugo, Seka je užasno naporan i spor tip i s njim je rad kurčina od dosade. Ja sam stvarno bio dobar radnik, ali nipošto zato što sam po prirodi takav, nego isključivo stoga da ubijem monotoniju predugačkog radnog dana.

Krivić mi je prišao tog dana kad sam počeo raditi sa Sekom i ponudio me cigaretom.

– Nis’ mi to smio naprav’t, Kriviću. Teb’ je sve’dno s kim radiš, ti zajebavaš sve. Znaš da imam ženu u Zagreb’, a iz još nekih razloga ne želim ostat’ ovd’. A ti s’ mi sad natovario Seku na vrat.

Krivić se znojio u svojoj crnoj vunenoj dolčeviti. Momak je bio stopostotni luđak. Na užarenom suncu i temperaturi od četrdeset stupnjeva, dok sam ja bio samo u gaćama, on je bio odjeven u trenerku, traperice, majicu dugačkih rukava i vunenu crnu dolčevitu.

Nijedan majstor nije htio raditi s njim, pa su ga na kraju dali Seki, koji je zadnji bio promoviran u majstora. U tom je duetu Seka sve radio sam. Poslao bi Krivića po dasku, a ovaj bi najprije popričao sa svima na gradilištu, zatim otišao u trgovinu, popio sok (on uglavnom nije pio), pa na WC i tko zna kamo još. Seka bi za to vrijeme našao dasku, i bacio se na drugi posao. Tako nešto bilo je nepojmljivo u firmi – zbog puno manjih stvari ljudi su dobivali otkaze – ali Krivić je zbog nekog razloga imao pravo na svoju dnevnu dozu ludila. Neki su pričali da je to zato što ima veze kod Mate, ali mislim da nije u tome bila stvar, Mata je i svojim rođacima davao otkaze ako bi što zabrljali. Međutim, Mata ga je ipak držao, možda mu se sviđalo simpatično Krivićevo ludilo. Krivić bi lunjao po gradilištu, izvadio kutiju cigareta i ponudio vas, a onda rekao da više ne puši i ostavio bi vam cijelu kutiju. On je na neki način davao duh gradilištu i činio da se osjećaš kao dio ekipe, skoro obitelji. Mislim da ga je zbog toga Mata i držao.

Marina je bila drugi problem. Čini se da je osjetila da joj izmičem, pa je pojačala pritisak na mene. Nekoliko me je puta čak potražila na gradilištu. Morao sam hitno nestati iz Obadova. Zato sam razgovarao s Brunom i tražio da me stavi na Sheraton. Pristao je nazivajući me ljubavnikom. Istog dana sam zbrisao za Zagreb.

Irina je jednom rekla: „Znat ću kad me prevariš.“ Nije znala. Jer ja nisam bio prljav, bio sam čist i volio sam je ljubavlju kakvu ona još nije srela.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.