Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

24.

 

Moka je od kuće donio aparat za tetoviranje i u spavaonici otvorio privatni obrt. Svake je večeri zvrndao s tim ubadajući snažne mišice mlađih bauštelaca. Imao je i publiku. Stariji su momci, naime, sve to promatrali s porugljivim smiješkom praveći šale na račun lude mlađarije, sasvim zaboravivši na izblijedjele JNA parole na svojim rukama i ramenima.

Prva mušterija je, treba li uopće reći, bio Rizga. To je bio prizor. Rizga se skinuo do pasa i stavio ruku na stol. Imao je izraz lica kakav ima heroj kad ga vode na stratište. Ozbiljan i dostojanstven. Rizga se nije plašio Mokine primitivne igle kao što se heroj nije bojao smrti. Takav je bio Rizga. Želio je da mu Moka napravi bodljikavu žicu.

Moka mu ispuni želju i Rizga sutradan dobije infekciju. Cijeli dan se tužio na bolove i otok.

– Pa ka’s’ kreten. Ak’ si se već ‘tio tetovirat’, treb’o s’ otić’ u pravi salon. A ti se dao Bosancu u ruke! Tip te namirno otrov’o. Svi š’te vi bez ruku ostat’, a ovu će firmu preuzet Bosanci. De, da vidim tu tvoju ruku – rekao sam mu, a on ju je pružio. – I to mi bodljikava žica, više liči na cvitni vinčić, moj Rizga!

No ostali su prošli bez infekcija. Dolazili su, ispružali ruke, noge i ramena, pa odlazili nakon sat-dva s lavovima, tigrovima, vukovima, mrtvačkim glavama, zmijama i zmajevima. Nijedna od tih životinja nije rikala, ali je Mokin aparat zvrndao tako da nisam mogao zaspati. Jedva sam dočekao vikend u Gradiški da se pošteno naspavam.

No ni ovdje to nije lako. Po običaju, telefon je zazvonio čim sam stigao i otpočele su muke po Irini. Zove sa željezničkog kolodvora. Putuje u Zagreb, ide riješiti hrpu problema, a usput će otići na nekakva homeopatska predavanja.

– Čuj, Gorki, hoćeš ti onda dijelit stan sa mnom? Jer ako nećeš, ja to moram znati. U tom slučaju ću morat potražit neku kuću s frendovima. Imam hrpu problema. Posvađala sam se sa bratom, dužnici mi ne vraćaju novac.

– U ovoj situacij’ ne mog’ ni pomišljat na to, Irina.

– Dobro. Čućemo se.

– Hej!

Poklopila je slušalicu. Ja sam joj ranije pričao kako ću vjerojatno prijeći raditi u Zagreb. No te su stvari slabo ovisile o meni. Budući da me je šef još uvijek držao u Obadovu, stan u Zagrebu mi stvarno nije bio potreban. Naročito ne stan koji je s režijama stajao preko 700 maraka. Ali da je umjesto pitanja „Hoćeš ti onda dijelit stan sa mnom?“ upitala „Hoćemo živjet zajedno?“ pristao bih i već smislio nešto.

Kroz prozor sam ugledao Rudinu kosmatu glavu. On je u zadnje je vrijeme opet pojačao pritisak na mene, skoro da me je počeo proganjati. No sad, nakon ovog telefonskog razgovora, to mi odgovara. Što, uostalom, drugo napraviti nego otići i razvaliti se dokraja.

To smo i učinili. No kad sam se pijan vratio kući i dalje sam se sjećao nje. Zovem je u tri ujutro. Ne dam spavati ni sebi ni njoj. Razgovarali smo do pola sedam.

– Irina, ev’ me sad kod tebe.

– Dođi, želim bit s tobom.

– Zašt’ si onda otišla?

– Morala sam.

– Sa’ć’ sist’ na vlak i et’ me.

– Čekam te.

Spustio sam slušalicu i predomislio se. Ponovno sam je nazvao i rekao da ću doći poslijepodne, nakon što se naspavam.

Poslijepodne. Umoran, neispavan, mamuran. Slušam francuske šansone, jedino me to ne boli, sav sam u nekom tugaljivom raspoloženju. Trebam za Zagreb, a nemam snage ni za što.

No opet se pojavio momak koji je imao snage. Ruda. Ruda repriza. Odustajem od bilo kakvog smislenog pakiranja i kažem mu:

– Ajmo na piće, sine, možd’ se uspijem unormalit.

– Imaš love?

– Ostalo mi nešt’ od terenske, sam’ ajmo.

– ‘oš moć’ vrat’ lovu od plaće, sine?

– ‘oć’, sine, ‘oć’, ajmo sam’.

Rudu su u životu mučile samo dvije stvari: lova što ju je isposuđivao prijateljima koji ne vraćaju i činjenica što, po njegovu mišljenju, nema dobrih žena u našem malom mistu. No sad, dok cugamo pred Matanom, Rudu više ništa ne muči. Lova je neka tlapnja i utvara, a ulicom prolaze najbolji komadi. Popili smo nekoliko piva, zatim otišli po Borisa i cijeli program ponovili utroje. Završili smo u Rolandu na zadnja dva pića prije puta. Šest je sati i krajnje vrijeme da krenem.

– A da te mi prebacimo u Zagreb, sine? Rišavaš gorivo i cugu.

– Ak’ ste vi za, i ja sam. Ajmo – kažem ne želeći odugovlačiti da se momci ne bi predomislili.

Na benzinskoj smo se opskrbili gorivom i cugom i pojurili. Ruda je već prilično pijan, pa vozi Boris, koji je samo pijan. Obećao sam im večeru kod Irine i slična čuda. Večer je odjednom dobila smisao, više nije bila mrtva i činila se obećavajućom poput vile koja nosi darove.

Boris vozi kao luđak, Ruda odozada navija i viče mu da još brže vozi. Vožnja! Jurimo naprijed, ali svatko s različitim željama, baš kao da ne idemo u istom autu i u istom pravcu. Naizgled nas ozaruje ista sreća – pod ovim nebom ispod kojeg jurimo. Ne prepoznajem Borisa, njegov ukočeni izraz lica se raspao, on je sad čista sreća brze vožnje, taj inače miran i staložen momak pretvorio se u zvijer za volanom. Svatko ima nešto što ga čini potpunim čovjekom, možda je ovo ono što je Borisu nedostajalo da bi bio cjelovit. BMW se opasno trga pri brzini od l60 km na sat. Boris ga je jedva izvukao, no nikog nije dohvatio strah, klicanje se orilo iz sva tri grla.

– Nisam ti rek’o, sine – rekoh Rudi – triput sam se vozio s ovim gospodinom. Sam’ jednom smo stigli bez saobraćajke.

– Ne ser’, sine.

Ušli smo u Novi Zagreb. Boris je i dalje vozio kao u transu i činilo se da će sve dobro završiti. Ali pokopalo nas je smeće. Kod Utrina, umjesto da skrenemo prema centru, mi smo otišli prema Jakuševcu. Taman sam htio reći da smo očito na krivom putu, kad se auto zaustavio uz silan tresak. Zabili smo se u betonske prepreke pred spalionicom smeća.

Ruda je počeo histerizirati. „A joj, a joj!“ – orilo se gustom crnom noći kod spalionice smeća. To me dotuklo. On je vojnik. Takvo ponašanje nisam očekivao od jednog vojnika. Da ga jebeš, nisam. Psovke, udaranje, pičkaranje – to može, samo ne „A joj, a joj!“. Nije da mu je lako, volio je taj auto više od sebe samog, ali ako nisi spreman progutati sranje, onda je bolje ostati kod kuće, sjediti i sjediti sve dok ti krov ne padne na glavu.

Trebalo je djelovati. Pogledao sam Borisa i jedva se suzdržao da ne prasnem u smijeh.

– Sine, de pogle’ ga.

Ruda to i učini, zatim pogleda u mene i tad obojica prasnemo u smijeh. Boris je stajao u napoleonskoj pozi i nadmeno gledao u motor koji se pušio, izdvojen od svega, baš kao da s tim nema nikakve veze.

Čuvari smeća su nam se polako i oprezno približavali kao da nisu sigurni o kakvim je bićima riječ. Bit će da su mislili da nismo s ovoga svijeta. Ali kad su vidjeli stari BMW i domaću registraciju, ohrabrili su se i prišli nam.

Tražio sam telefon. Uveli su me u svoju kućicu i nazvao sam Irinu.

– Ej, Irina.

– Ej! Pa gdje si ti!? Čekam te od šest.

– E jebi ga, na smetlištu sam. Imali smo saobraćajku.

Ništa joj nije bilo jasno. Nisam joj to mogao zamjeriti, razumije se, no uskoro mi je digla živac upitavši me da li sam što pio.

– Pio sam, naravno da sam pio, da nisam pio zar bi’ završjo ovd’ na smetlištu k’o zadnje smeće?! Slušaj, imaš ti nekog prijatelja koji bi mog’o doć’ po nas? Mi smo na Jakuševcu.

Pogodio sam je u pravo mjesto, u njezinu organizatorsku žicu. Obožavala je sređivati stvari.

– Ček’, da razmislim. Čuj, daj mi broj, nazvaću te za pet minuta.

Dao sam joj broj. Nazvala je po dogovoru.

– Našla sam Blaženka. On bi mogao doć’ po vas, al’ kaže da je tramvaj jako blizu mjesta gdje ste vi. Hoćete ostavit auto tu ili ćete ga šlepati? Ako ćete ga šlepat, on će doć’.

– Ostav’ćemo ga ovd’. Al’, kol’ko ja znam, tramvaj baš i ni’ tak’ bliz’.

– Pa mogu ga ponovno pitat.

– Ma ne moraš. Krećemo, Irina, vidimo se.

Nakon kraćeg natezanja s Rudom, koji nije htio ostaviti svog ljubimca, i obećanja čuvara da će pripaziti na nj, mi smo krenuli. Trebalo nam je sat vremena do Irinina stana.

– Ti si pio – rekla je čim me je ugledala. Imala je kosu dignutu prema gore. Iz iskustva sam znao da je to loš znak. Iako sam joj preko telefona rekao da ne dolazim sam, svejedno joj je pao mrak na oči kad je iza mene ugledala dvojicu mojih supatnika.

– Zakasnio si najmanje čet’ri sata, ak’ ne računam da još od jutra govoriš da ćeš doć’, i još ne dolaziš sam, nego mi dovodiš ovu dvojicu – reče kad sam se našao sam s njom u kuhinji.

Ni ona nije bila sama. U sobi su sjedili Blaženko, naš nesuđeni vozač, i njegov prijatelj. Normalno, Blaženko mi se nije svidio. A ni Borisu. On ga je odmah svrstao u skupinu hermafrodita. Ne, Borise. On je tek ružan purgerski pametnjaković.

Ne znam je li to bilo zbog pogleda na Blaženka (bilo je u njemu zaista neke uznemirujuće ružnoće, koja je graničila s odvratnom nakaznošću), no Ruda je tek ovdje počeo histerizirati. Ono na smetlištu bio je tek uvod. Morao sam biti grub prema njemu. Htio je po auto, odlazio je do vrata i vraćao se, vikao da će mu ukrasti auto, pa što će onda.

– K’o će ti ukrast kantu koja ne vozi, sine!? Pa ni’ to Ferrari.

Ruda me žalosno pogleda. Njegove guste obrve su se najprije nabrale, pa spojile. Tužan prizor.

– Govoriš k’o da j’ to kut’ja šibic’, sine.

– Pa sad je. Ne vozi, baš ko što ni kut’ja šibic’ ne vozi. Prespavaj ovd’, pa ujutro rišavaj. Najbolje da pozoveš nekog iz Gradiške da se auto odšlepa.

– Imaš ti šta para, sine?

Tu sam ja počeo histerizirati. Uvijek sam osjetljiv kad mi netko hoće izvući moju siću iz džepa.

– E jeb’ ga, znaš da nemam. Ostalo mi pedes’t kuna, to j’ sve što imam. Uglavnom, sve šta bude trebalo pla’t, rišava’ć’mo sva troj’ca . Al’ sad nemam.

U priču se ubacio Blaženko, davši Rudi nekoliko pametnih savjeta. Zatim upita koliko vrijedi automobil.

– Ne vridi puno, al’ men’ je puno – reče Ruda.

– Kakav je to auto?

– BMW kockica.

Blaženko se nasmijao. Steglo me u želucu od tog smijeha. Njega se moralo eliminirati, fizički zatući, zgnječiti kao gnjidu. Počeo sam se boriti s porivom da ubijem.

– Ma daj, stari, pa ja sam razbio aute od četr’est tisuća maraka, pa niš’. Najbolje ti je da prespavaš ovdje, a onda ujutro šlepajte.

E moj Blaženko. Pičko Blaženko, sad si gotov. Ubit ću te golim rukama, a zatim ću ti zgnječiti glavu ovom mojom Kradingovom cokulom. Nije bila stvar u tome što je govorio, nije uopće. Jedva da sam ga i čuo. Ali vidio sam ga, vidio sam ga u njegovoj suštini, a to je bila suština gadnog kukca, bogomoljke, tekuta, tako nečeg. Glas je bio isti takav, mljackav glas koji se povremeno pretvarao u zvuk nalik sisanju. I želio sam da prestane. Da prestane zauvijek. Kad ga ubijem, Irina, Ruda, Boris i ja bacit ćemo se na pranje i čišćenje, temeljito ćemo dezinficirati stan, oprati ga od njegove odvratne zelene sluzi.

Našao sam se pred njim na metar. U tom trenu ustane Boris, reče da mu je svega dosta i da ide na vlak. Pri tome je gledao u Blaženka kao da će ga spržiti. Pogledao sam ga ravno u oči i shvatio da je i on dobio istu ubilačku želju kao i ja, ali ga je njegova mirna narav navela da ode. Boris upita Rudu hoće li s njim. Ovaj reče da ide.

Blaženko i njegov prijatelj su također ustali. Odjednom su svi nekamo pošli. Ispratili smo ih i vratili se u sobu. Irina postavi stol za večeru. Otkucavala je ponoć.

– Eto, ispratili smo goste i sad idemo večerati. Ali ja sam spremila večeru samo za tebe.

– Ha, ne večeraju uvik svi. Im’o sam razdoblja kad po pet dana nisam upražnjav’o take aktivnosti.

Kasnije, kad sam legao u krevet, zavukao sam se u Irinino toplo tijelo, sakrio glavu u njezine noge. Je, sve je to sranje, gadan sam kad popijem i tad prizivam sva sranja ovog svijeta, morat ću platiti jebenu štetu koja iznosi čitavu moju robijašku nadnicu, ali sad, među njezinim snažnim bedrima, pred njezinom mirisnom picom, ja ću sve zaboraviti i neću misliti ni na što. Ni da postojim.

I zaboravio sam se toliko da sam zaspao i zakasnio na posao. No ponedjeljkom se zbog puta radilo od devet, tako da nisam kasnio više od sat vremena. Brune nema na gradilištu; ipak svima pričam da smo imali saobraćajku i da sam zbog nje zakasnio. Spajki, konkurentski majstor i cinkaroš, stajao je nekoliko metara dalje i tobože mjerio zid. Zbog njega sam najviše i pričao. Nisam sumnjao da će obavijestiti Brunu da nisam stigao na vrijeme.

Na gradilištu vrije četrdeset stupnjeva. Sunce prži kožu. U toploj krvi kuhaju se unutrašnji organi. Oplatan grize ruke i nosnice, znoj i jučerašnje pivo cure na oči. Radi se ubitačnim tempom. Rizga je gore na skeli s majstorom, a sa mnom radi novi momak. Čistimo doke, dižemo ih iznad glava, a oni ih zatim kukom povlače gore. Nakon sat vremena dečko je izbečio oči. Zove se Želja i ima nešto sala na stomaku i sisama, sala koje će uskoro nestati, ako samo izdrži i ostane u ovom paklu.

– Ni’ uvik ‘vak’ – kažem mu – danas ima pun kurac betonaže, moramo žur’t, inače ć’mo ra’ti do jutra.

– Ma jebo te, radjo sam ja ovd’ prije vojske, al’ ne na dokama. Ove doke su smrt. Jebo i’ onaj k’o i’ izmislio.

– To i ja pomislim bar stoput na dan, sine.

Jedanaest sati šljake po užarenom suncu raspameti čovjeka i pretvori ga u stroj. Do ručka je još kako-tako. Ali poslije klope, punog i krvavog želuca, bauljamo po gradilištu kao zombiji. Radiš istim tempom, ali se osjećaš kao da te je drmnula čarobnica.

Cijeli taj mjesec sunce nije zalazilo. Imao sam dojam da to ne čini ni po noći. Mjesec je isijavao njegovu toplinu kroz mali podrumski prozorčić, navaljivao u podrum i znojio naša nategnuta mišićava tijela.

A tad je stigla naknada za sezonu u paklu. Štemao sam zid stojeći na nekoj daščici, na visini od petnaestak metara. Pojavio se Bruno s kovertom.

– ‘oš’ sić’ il’ da ti dobacim?

– Dobac’.

Vidio sam je kako leti kroz zrak, zatim sam pogledao dolje i malo mi se zavrtjelo. Zatvorio sam oči na sekundu, u mislima su novčanice poletjele zrakom, a ja za njima u veličanstvenom letu. A ne, to ne! Ispružio sam ruku i dohvatio kovertu.

– Jebo te, radiš bez ograde na toj daščic’. Jes’ ti normalan? Da s’ odma’ siš’o – reče on i ode.

Udario sam još par puta po štemajzlu. Ha, čovjek ima pravo. Kraj je radnog vremena, ima još petnaest minuta, petak je, slobodna subota, napokon sam dobio prokleti novac, pa zar da sad poginem, u pičku materinu.

Spuštam se na sigurno. Rizga, ja i drugi antlogori smo pokupili alat, a zatim je vojska robova polako krenula prema staroj školi. Do škole sve ide sporo. No kad se jednom zađe u hladovinu njezinih zidova, nastaje stampedo i borba za tuševe.

Ima nas četrdeset na četiri tuša i samo oni prvi okuse blagodat tople vode. Ovaj put sam i ja među njima. Dok se tuširam, iza mene čeka Medo, spreman da me pogubi onim svojim golemim kurcem.

Obavio sam i to, potrpao stvari u torbu i krenuo s Dragom na piće. Violeta je imala mrlju na lijevoj sisi, ali bila je to mala mrlja, jedva vidljiva – svjesna je da robovi idu kući i da danas neće puno potrošiti. Kaže mi da me je u četvrtak zvala žena i čestitala mi rođendan.

– A nis’ ništ’ zavrtio u četvrtak? – reče Briksa.

– E, tad je bio su’ – reče Draga.

Zavrtio sam rundu, misleći kako se Irina ipak prešla za jedan dan. Ali nema veze. Ja ni znam kad je njezin rođendan, znam samo da je u sedmom mjesecu. Jebeš to, bitna je ljubav. Znaci pažnje, pokloni, čestitanja, sitnice, sve to igra ulogu kad ljubav prođe, kad nestane strast. Zavrtio sam još jednu rundu, koju su dečki brzinski ispili jer su morali na bus. Ja se ovaj put nisam vraćao s njima, pa sam svoje pivo ispijao polako, s guštom.

U birtiji smo ostali samo Violeta, ja i jedan lokalni pijanac. Taj je tražio piće na kredu, ona mu nije dala, pa sam mu ja platio. Tip ispije bambus na eks i zatraži novi. Nije mu ga htjela dati i rekla je da ga neće dobiti čak ni ako ga ja platim. Počela je kreštati na njega. Imala je užasno kreštav glas. On uzvrati paljbu. I njegov je glas kreštav, još iritantniji od njezinog. „Kaj, kaj, kaj!!!“ Poludio sam.

– Dost’, pička mu mater’na! Van! Ak’ ti ne da piće, marš van!

Tip sad poče kreštati na mene.

– Kaj ti Bosanac ‘oćeš?

– Ma k’o j’ Bosanac, mamu ti jebem!

Ruka mi sama poleti. Flisnuo sam ga otvorenim dlanom, više sam ga ošamario, ali i to mu je bilo dovoljno. Da ga nisam pridržao, složio bi se na pod. Zatim sam ga izgurao van.

– Fala ti – reče Violeta kad sam se vratio.

– Učinio sam to zbog sebe i zbog svojih ušiju. Vi Obadovci stvarno znate vrištat.

– ‘oćeš nešto popit’? Ja častim.

– Ha, isto.

Otvorila mi je pivo, stavila ga na šank i izgubila se u skladištu. Kad se vratila, mrlja na njezinoj sisi je narasla. Sad je bila veličine pivskog podloška.

– Nisam znala da si oženjen. Ne nosiš prsten.

– I nisam oženjen.

– Pa kaj ti ono ni’ bil žena?

– Je. Al’ nisam oženjen. Zajedno smo, al’ ne u brak’.

Prala je čaše neko vrijeme, slupala dvije-tri, a zatim rekla:

– Ja se palim na oženjene. Evo, sad sva gorim.

– Rek’o sam ti da nisam oženjen.

– Dovoljno mi da znam za nju.

– Olad’ malo, Violeta. Ne želim te jebat’.

Ona ništa ne reče, samo ode do vrata i zaključa ih.

– Nije l’ to protuzakonito?

– Imam pravo na pauzu.

– Za to još nisam čuo. A i rek’o sam da te ne želim jebat.

– I ne moraš. Ja želim tebi učinit zadovoljstvo – reče ona povukavši me do separea.

Pio sam pivo i gledao kako skida majicu, a zatim i grudnjak. Mrlje je nestalo. Oslobođene sise bile su velike, čvrste i čiste. I protiv moje volje, digao mi se. Raskopčala mi je hlače. Kita mi je zavibrirala u zraku kad ju je izvadila iz gaća.

– Kak je lep. Oženjeni…

– Ni’ oženjen… – zaustio sam a ona me poklopi svojim fantastičnim sisama. Povlačila ih je po cijeloj dužini kite, draškala me bradavicama po jajima. Zatim ga je uzela u usta i zabila mi prst u šupak. Bila je skroz blesava. Nabio sam se u nju i svršio.

– Oženjeni, oženjeni… – tepala mu je ne ispuštajući ga – vidi, sve je manji i manji…

Maknuo sam je sa sebe, pokupio torbu i izgubio se.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.