Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

31.

 

Irina i ja smo proveli nekoliko fantastičnih dana. Imao sam dojam da smo se vratili u zlatno doba. „Muškost legendarnih junaka uzdignuta poput protuavionskih topova i krikovi Sabinjanki.“ No tad je ona počela raditi svoj novi posao i mi smo se opet posvađali.

Nije u pitanju samo njezin posao, nego i moj. S Irinom su ti dani bili zaista divni, no ja sam ipak većinu vremena provodio u paklu Sheratona. Svakog dana vraćao sam se skršen u stan. To što sam radio nije bio posao, bilo je to permanento suicidiranje. Dva sata u rukama držiš pikamer i njime napadaš zidove, rušiš stubišta i betonske stubove. Tad slijedi odmor od pikamera, odmor koji se sastoji u tome da nekom drugom predaš pikamer, a on tebi uruči macolu od deset kila, pa onda njome staneš tući po zidu. Mi smo rušili zidove na katu. Dolje, u prizemlju, tip u velikom pikameru razbija stubište. Buka je nevjerojatna. Buka i prašina. Na metar niti vidiš niti čuješ onog kraj sebe.

Jednog takvog dana došao sam kući s posla. Na oku sam imao šljivu i bio sav zguljen jer sam pao s fosne koju je Rizga stavio na kamion tvrdeći kako je apsolutno sigurna. Prvo što sam ugledao bio je štednjak na pola kuhinje, znak da Irina sprema večeru u pećnici jer je morala pomaći peć da bi je mogla uključiti u struju. Protivno svojim makrobiotičkim uvjerenjima, pekla je pile, koje sam kupio prije nekoliko dana jer mi je dopizdila njezina vegeterijanska kuhinja. Sjeo sam u sobu i otpio gutljaj hladne kave. Irina je sva u žurbi.

– Gorki, možeš ti dovršit večeru? Ja se moram spremat. Idem van.

– Ideš van?

– Da. Moram se nać’ s nekim prijateljima.

Baš je tako rekla. Mora se naći s nekim prijateljima. Ne shvaćam o čemu se radi, shvaćam samo da me je bijes obuhvatio kao kakav oblak. Ona je već uzela zdravo za gotovo da ću ja dovršiti večeru i obavlja pripreme za tuširanje uopće ne primjećujući moj bijes. Dovršio sam večeru i raskidao pile ne upotrijebivši nož. Imao sam dojam da mi ne trebaju ni ruke, da ga mogu jednostavno sasjeći pogledom. Servirao sam večeru, sve fino posložio i čekao da završi s tuširanjem. A sve vrijeme u meni je bjesnilo i čak sam počeo uživati u kontroli tog bijesa, u tome da ga držim unutra. Tek bi mi povremeno zaigrali obraz i usne, no tad sam grimasu pretvarao u osmijeh, grozničav tihi smijeh.

Irina se vratila, lijepa, mirisna i zanosna. Počela je hvaliti završni zahvat što sam ga obavio nad piletom i pretvorio ga u ambroziju. Doslovce je cvrkutala. Bilo mi je užasno zabavno slušati je, neusporedivu u blaženu neznanju o tome koliko je blizu smrti. Užasno blizu smrti. Istodobno, jeo sam meso pileta, krckao njegove kosti, i u meni je rastao bijes mesa.

S teme pileta Irina je skrenula na temu večerašnjeg izlaska. Ispalo je da je to zapravo poslovni izlazak, da ona ustvari ide raditi. Ali sad je kasno. Slušam je i u sebi govorim, i to vraški odzvanja, pakleno se ori, odjekuje kao mi je glava u zvoniku – jebem joj srce kučkino, ja se satirem od posla u Sheratonu i uopće ne spavam da bih bio s njom, a ona se sad – kad napokon možemo biti zajedno – ide nalaziti s nekim drišljavcima. Mislio sam to, mislio sam da taj glas slušam unutar glave, a ono, bijes je već grmio cijelim stanom. Izašao je bez mog znanja.

Irina gleda u mene raskolačenih očiju. Napokon reče:

– Ti bi mi trebao pružat podršku i podržavat me, a ne me ovak’ napadat.

– Kak’ da ti pružam podršku kad se ponašaš k’o da radiš za KGB! Zašt’ odma’ nis’ rekla da ideš ra’ti?

– Gorki, ak’ ne možeš podnijet ženu koja radi, nađ’ si neku gimnazijalku.

– E pa vi’š, to ć’ i učinit. I to odma’!

Izletio sam van na ulicu, prljav i znojan jer se još nisam bio otuširao. Bila je blaga, topla noć. Nije mogla rashladiti tijelo, ali glavu je. Odmah sam shvatio kakvo sam sranje sam sebi napravio. U džepu sam imao dvadeset kuna. I ne samo da nisam imao kamo otići, nego sam još bio i mrtav umoran i kronično neispavan. A sutra opet treba raditi najmanje jedanaest sati. Kako stvari stoje, najbolje da se odmah ubijem i okončam sva sranja koja me još čekaju.

No bio sam ja najluđi optimist, optimist bez ikakvog razloga. U Robertu sam kupio cigarete i zapalio jednu. Blagodat duhanskog dima poplahne moj mozak, umije ga poput rose. Krenuo sam preko ceste, kad me skoro pregazio crveni Ferrari. Nisam bio ljut. Pogledao sam moćnog Talijana, savršeni izraz njihova duha, punog kontradiktornosti. Zaustavio se pred Esplanadom, stajao je a činilo se da leti. Iz auta su ispale dvije kreature, što me prenerazilo jer tad, u tom trenutku, apsolutno nisam očekivao da taj auto voze ljudi. Trenutak poslije prepoznao sam Šukija. Eto. Šuki, Šuki nije bio smiješan kad je zabio Francuzima, nije bio smiješan kad je ismijavao Schmeichela, bio je hladnokrvni ubojica koji se ruga, no ovdje je bio smiješan. Kraj Šukija je stajala isto takva smiješna spodoba, ljepotica, manekenka.

Gledao sam ih i mislio: eto, ja to mogu, i u tome je stvar. U džepu više nisam imao ni dvadeset kuna, smrdio sam i tijelo mi je bilo privremeno slomljeno, ali ja to mogu. Tih par Šukijevih miliona i ta trofejna žena, sve to nije ništa. Ja mogu imati tu ženu uvijek, samo ako imam nešto para ili ako se pretvaram da ih imam. A ženu, pravu ženu, ludu ženu, ženu kao što je Irina – Šuki ne može imati. On ne može imati ni Ferrari, to je jasno kao dan – eto, Talijan s dušom sad misli svoje i ne pripada nikom. Mi smo isti.

Irini! Natrag Irini! Krenuo sam pustom ulicom prema njezinom stanu. Tu sam opet doživio šok. Irina je prošla biciklom s druge strane ulice. Išla je prema kolodvoru. Nije me ni pogledala. Biće da je stvarno ljuta i da je otišla na svoj tajanstveni posao. Tko zna zašto, nastavio sam prema stanu. Nadao sam se nekakvoj poruci, možda mi je čak ostavila ključ.

Ništa. Nemam ja tu više što tražiti. Kao i svi beskućnici, krećem natrag prema kolodvoru. Možda usput sretnem Šukija i užicam koju kunu. No čim sam zašao u Vodnikovu naišla je Irina.

– Gorki! Tražila sam te na autobusnoj, mislila sam da si krenuo za Obadovo.

– Nema više busa za Obadovo.

– Slušaj, Gorki, odi u stan. Molim te, učini to. Ujutro ćemo razgovarati – reče ona ozbiljno.

Naravno, nisam imao ništa protiv. Takav sam. U sekundi planem, neko vrijeme gorim, a onda mi bude žao i kajem se. Ovaj put sam imao sreće. Vratili smo se u stan.

– Mislim da ću se vratit malo poslije ponoći – reče ona prije nego što je otišla.

Otuširao sam se, skuhao kavu i stao piskarati. Napisao sam pjesmu, prekucao je i legao u krevet. Irina je nazvala oko ponoći. Ipak mora ostati i doći će ujutro. Probudila me telefonom oko šest i pročitala mi odlomak iz Murphyjeva zakona. Otišao sam na posao ne vidjevši je. Kad sam se vratio, upita me želim li razgovarati o mojoj sceni. Rekao sam da ne želim.

– Dobro – rekla je. – Idemo večerati.

Tim je riječima otpočeo naš novi život, koji se odvijao u stalnom, sporom ritmu, ritmu starog bračnog para. Radimo, vodimo ljubav i svađamo se. Ponekad, za vrijeme pauze za ručak, dok žderemo naše jegere, kruh i luk, viđam Irinu na tramvajskoj kod Sheratona ili na ulazu u „Vidru“.

– Zašto mi se ne javiš kad me vidiš? – reče mi Irina kad sam joj to spomenuo.

– Zato da ti ne bude neugodno.

– Zašto bi mi bilo neugodno?

– E pa v’iš, svaki put kad se pojaviš na tramvajskoj, moji supatnici polude i komentiraju tvoje obline. A ja mudro šutim i sam’ se smiškam. Znam da ne voliš kad pilje.

Cijelo sam vrijeme radio u Zagrebu, no službeno nisam bio tu jer je ekipa koja je radila u Sheratonu svakog dana dolazila iz Obadova. Cicibela i ja smo jednog petka morali za Obadovo. Odatle je išao Kradingov bus za Gradišku. Cicibela je tad radio na Prekrižju, što mu nije bilo pravo jer je bio zaljubljen u novu konobaricu koja je mijenjala Violetu. Kad smo stigli u selo, on me pozove da odemo zajedno do nje.

– To ne b’ bilo pametno. Zar se ne bojiš da ‘š proć’ k’o Moka?

– Pa idemo sam’ na piće.

Došli smo u birtiju. Ja pesimističan, Cicibela pun nejasnih nada. Dođe mi ga žao. On je već tjedan dana, otkako je nije vidio, dobivao ljubavne poruke koje mu je slao Seka. Mislio je da mu ih ona šalje. Nije ga uznemirivala činjenica što nije mogla znati njegov broj jer ga je kupio tek kad je stigao u Zagreb.

Popili smo dva vrlo dirljiva piva. Mala gotovo i nije razgovarala s njim, stalno se obraćala meni, a ja sam joj odgovarao što sam odrješitije mogao. Cicibela se znojio i crvenio. Naposlijetku je rekao, gledajući tu koketnu djevojčicu ravno u očice:

– Da j’ vreća puna pičke, ja b’ izvuk’o kurac. Ajmo kuć’, Gorki.

Nakon vikenda u Gradiški počeo sam stalno raditi na Prekrižju. Sad sam i službeno u Zagrebu. Na gradilištu imamo kontejner s krevetima, WC-om i tušem. Ja sam, međutim, uglavnom kod Irine. Budim se svaki dan prije pet, pijem kavu i malo pišem, a zatim busem idem na Prekrižje. Stizao sam uvijek na knap, crnčio, pod pauzom čitao Platona, opet crnčio, od šest do sedam se tuširao i jeo, od sedam do osam pokušavao pisati, a zatim se spuštao do Irine. Živim kao vojnik i u suštini sam svime nezadovoljan, i njom, i sobom, i životom uopće. Nestalo je radosti. Njoj su isključili telefon, bila je u stotini nekakvih poslova o kojima nisam imao pojma, jedino sam znao da joj nijedan ne donosi novac. Zapravo sam joj ja davao lovu. Živjeli smo u nekom mračnom razdoblju, punom svađa i neke crne, morbidne ljubavi. Slagali smo se samo u krevetu.

Jedne večeri smo se našli u Dežmanovom. Već smo se ranije bili dogovorili da neću spavati kod nje. Opet sam se pokušavao udaljiti od nje, trošio sam svoje tijelo i svoje živce a nisam imao dojam da to ona isto čini zbog mene.

Ona mi priča o svom radu na telefonu za ljude s problemima. Uvjerena je da joj je životni poziv pomagati ljudima. Slušam je, i ne samo da me to ne zanima, nego osjećam neku duboku povrijeđenost. U rukama nervozno premećem telefonsku karticu s koraljem.

– Joj, prekrasna je! Daš mi je za Marinu? Ona ih skuplja – reče Irina.

Odjednom sam popizdio, sjetivši se kako mi je uvalila onu majicu, nazvao sam je trgovcem i rekao da je ne može dobiti jer ih i ja skupljam.

– Ti i tvoja Amazonka sad me napadate! – viknuo sam.

– Koja Amazonka? – reče ona u čudu.

– Ta, koja j’ sad tu s tobom! Vas dvi’ kučke, urotile ste se protiv mene.

– Nitko nije ovdje sa mnom, Gorki. Smiri se.

– Je, tu j’, tu j’! Ositim je, kučko. Namirišem vas kurve na daljinu.

Lice joj pocrveni od ljutnje. Krenula je prema stanu. Potrčao sam za njom, dostigao je i ščepao za lice. Nisam je želio poljubiti. Bila je lijepa, zamamno je mirisala, ali lice joj je bilo puno govana. Dođe mi da je izgrizem i unakazim, zubima otkinem te napasne usne.

Krenuo sam pješke kroz Nazorovu, slušajući Cesariu Evoru na discmanu, perverzno uživajući u svojoj tupoj boli. Na Tuškancu je svega toga nestalo. Ugledao sam govornicu, ubacio karticu s koraljem i nazvao je.

– I meni je žao, Gorki. Volim te – reče ona.

Često smo odlazili u Botanički. Kaotično Irinino biće tamo je nalazilo mir i spokoj. Mene je Botanički, kao i sve drugo na ovome svijetu, uzbuđivao. Dok bi ona meditirala, ja bih sjedio, osupnut plamsajima strelovitog bilja, i čuvao je od samog sebe.

– Gorki, što si mislio kad si me nazvao trgovcem?

– Bolje da ne potežemo taka pitanj’.

– Mi moramo čistit smeće iz naše veze.

– Nema tu smeća. Čisti ljudi ne mogu proizvod’t’ smeće. A mi smo čisti ljudi.

– Svejedno mi kaži.

– Kad već želiš, u red’. Trgovac je neko ko svakog, pa i onog za kog tvrdi da ga voli, tretira k’o mušteriju. Et’, to j’ trgovac. A ti si se prema men’ jednom uprav’ tak’ ponila.

– Kad sam ti prodala odjeću.

– Uprav’ tad.

– Dobro, onda ti više nikad neću ništa prodat. Ti kupuj skuplje po trgovinama.

– Ne izvrć’ stvar’. Uostalom, zašt’ pričamo o tom’, mi očito ne govor’mo istim jezikom.

Razlike između nas sve su više izbijale na površinu. Na Dan domovinske zahvalnosti bili smo na Mirogoju. Kraj centralnog križa ona je zastala izmoliti Očenaš. Ja sam produžio i promatrao je. Ona, nekoliko baka i časne sestre. Bila mi je daleka. Kasnije smo sjedili na klupi kraj groblja palih u Drugom svjetskom ratu. Šutjeli smo. Promatrao sam te bezimene grobove, sjetio se svojih prijatelja iz ovog rata koji su poginuli i pomislio kako sam lako mogao ostati s njima. Sva ova pompa, datumi, praznici, molitve – ne vrijede ništa.

Nisam osjećao Irinu tad na groblju, bila mi je strana. Sjetio sam se kako sam otišao na ratište. Sjedio sam u busu i vozio se iz grada prepunog ljudi koji su ispijali svoje prijepodnevne subotnje kave. Na krilu mi je bila papovka s povučenim zatvaračem za kojeg nisam ni znao kako se vraća u normalni položaj. Prvi put sam takvu pušku držao u rukama. Kad sam stigao, počeo je napad na selo. Momak kraj mene umro je sa rupom u glavi. Sahranjen je na našem otrovnom groblju. Za njega se danas također netko moli. I on nema pojma o tome.

Na grobu Ivane Brlić, koju smo oboje voljeli, sam je ponovno osjetio i opet smo postali jedno. Vratili smo se u stan i vodili ljubav sve dok nismo zaspali. Probudili smo se i opet vodili ljubav. Taj dan sam morao za Gradišku po neki novac. Tek što sam se odvojio od nje i krenuo prema vratima, ponovno sam je poželio, pa smo se vratili u krevet. Želim je kao da je nikad više neću vidjeti. Urezujem u sebe svaki njezin pokret. Prije no što sam otišao, ona je sjedila na prozorskoj dasci, u kombineu boje bijele kave koji je divno pristajao njezinoj pomalo kineski žućkastoj koži. Držao sam tu sliku u sebi dok sam putovao, svakih pola sata odlazeći u WC izbaciti par kapi sperme sve dok sa spermom nije počela teći krv.

No nakon povratka iz Gradiške opet je nastupilo mračno razdoblje. Plaća i terenska su daleko, a ona još nema nikakvih prihoda. Stalno je ganjala nekakve dužnike, ali bez uspjeha. Meni je povremeno stizala neka sitna lova od knjiga. Pola bih dao njoj, a ostalo potrošio na svakodnevne potrebe. Jedne večeri smo otišli na autobusni kolodvor jer je ona očekivala nekakvu pošiljku. Međutim, nije ništa stiglo i ona postade vrlo neraspoložena. Pili smo kavu u mukloj tišini kad ona reče da joj je ovaj tjedan ključan i da će, ako ne uspije napraviti ono što treba, otići van, jednostavno više ne može živjeti ovdje.

Prošetali smo do Frankopanske. Tu mi je prekipjelo. Kažem joj da mi je dosta tog njezinog tajnovitog ponašanja, pa nije tajni agent, bogaramu. Nisam bio dobro i ona je to vidjela. Otišao sam u Dežmanov na još jednu kavu. Ispijam je polako misleći kako je Irina rak u meni koji moram odstraniti. Tad se ona pojavi, s divnim izrazom na licu, poljubi me i reče da me voli. Opet me je zarobila. Sjela je, pila moju mineralnu i ja sam bio sretan, vrlo sretan.

– Sutra je nedjelja, Gorki, hajdemo na Sljeme – reče ona, poljubi me još jednom i ode.

Krenuli smo oko deset iz njezina stana. U Draškovićevoj sam ugledao jednog poznanika, od one vrste koja u tridesetim otkriva boga.

– Sigurno ide iz one svoje crkve.

– Sad govoriš kao oni što dođu iz provincije, pa kažu „Ej, ovaj sigurno ima puno love. Ona je sto posto kurva. Oni sigurno…“.

– Nemoj lupetat, molim te.

Ušli smo u tramvaj. Ne razgovaramo. Ja namjerno snimam neku klinku, ona nečujno bijesni. Uglavnom, dan uopće nije dobro počeo. Na Mihaljevcu sam joj rekao:

– Ili ć’mo se ponašat ko da smo zajedno, il’ ć’mo svak’ za sebe ić’ gor’.

No čim smo zašli u podsljemenski tunel, sve je postalo drugačije. Baš kao da smo drugi ljudi. Hvatam je za ruku, između nas počinje strujati snažna povezanost. Primjećujemo iste stvari i radujemo im se. Kod uspinjače promatramo dvoje male djece. Dječak samo šuti i filozofski promatra svijet uopće se ne pomičući. Otac je morao da mu pokreće ruke kako bi ga natjerao da učini i najmanji pokret. Zato je njegova sestra bila živa vatra, penjala se po majci, crvenoj i znojnoj od napora od borbe s djevojčicom. Irina mi jače steže ruku, smiješeći se osmijehom koji prelazi na mene.

Ukrcali smo se u uspinjaču zajedno s jednim šutljivim parom. Irina sad neprekidno priča, slušam je očaran i promatram te slatke male naprave u kojima se vozimo, podsjećaju me na Jockerove igračke iz Batmana, pa ipak su toliko zagrebačke. Šume ispod nas djeluju bajkovito i ne mogu se oteti dojmu da sve što sad proživljavam nije stvarnost nego privid, san za koji želim da što duže traje.

Izašli smo iz uspinjače i krenuli prema Puntijarki. Pokazalo se da se ja ipak bolje snalazim u prirodi, pa sam, bez obzira na njezina sljemenska iskustva, ubrzo preuzeo čitanje putokaza i odlučivanje o tome kojim stazama krenuti.

– Nevirojatno je kol’ko je čovik post’o slab. Čak i sad, kad u šum’ nema opasnosti, nema zviri, kad bi prosičnog građanina stavio u šumu na jednu noć, pitanj’ je dal’ bi preživio. Ak’ ništ’, ubio b’ ga stra’, stra’ od zvukova. Big u grad, dizanje zgrada-utvrda, sve j’ to posljedica straha. Kak’ je to daleko od svinjara Francisca Pizzara, koji je sa šačicom budala osvojio Peru – govorim Irini, koja nasmiješeno klima glavom dok u ljupkoj pozi mokri kraj jednog drveta.

Došli smo do crkve, gdje smo na klupi popušili cigaretu, a onda je ona poželjela ući u tu bogomolju. Inače bi me smetala ta crkva u prirodi, u šumi, mrzio sam ta katolička sranja, kršćanstvo uopće, više bih volio ovdje kakav poganski hram ili žrtvenik, no sad to primam s čudnom blagošću i ne primjećujem da je nema jer osjećam da je tu, čak čujem njezinu molitvu i znam da sam i ja u njoj.

Nastavili smo dalje, sretni kao djeca, i uskoro smo došli do Puntijarke. Naručujemo grah i dok ga jedemo, ona priča o svom životu u Šestinama, gdje je njezina obitelj nekad imala kuću. Jedan od konobara u Puntijarki je Šestinčanin i ona se sjeti da je od nje jednom tražio savjet u vezi sa svojim bolesnim djetetom. Taj je dječak bio tamo, izgledao je bolestan, no istodobno je bio najživlji od djece koja su neprestano trčala oko stolova i restorana.

Pozvao sam konobara zbog računa. Irina mu plati i upita da li je njegovom djetetu bolje, pokazavši glavom na klinca. On je pogleda iznenađeno.

– Pa, bolje mu je, ali otkud vi…

– Nemojte ništa brinut, uskoro će biti potpuno zdrav.

– Ali…

Ustali smo i krenuli. On je i dalje stajao i gledao za nama u čudu. Tad Irina primijeti da je zaboravila ruksak. Vratio sam se po njega.

– Tko je ona? – upita me konobar.

– Vila, bajo, vila – odgovorio sam.

Vraćali smo se natrag u povišenom raspoloženju, neprestano zastajkujući i čudeći se svemu. Jedva smo stigli na zadnju uspinjaču. Vozeći se dolje, prema sutonskom Zagrebu, puno ljepšem i magičnijem nego što je bio po danu, kad je bio razuđen i bez forme, moje se povišeno stanje sreće pretvorilo u pravi frenetični trans. Grčevito sam joj stiskao ruku, s ushićenim izrazom na licu. Na njoj sam primijećivao isti takav izraz. Nikad nije bila ljepša. Bacio sam se na nju. Kabina se zaljulja i meni se učini da se ona uplašila.

– Ne boj se, znaš da nam ne može ništa bit.

Imala je mengu, pa nisam ušao u nju, samo sam vrhom penisa prelazio preko njezina klitorisa i ljubio je kao izvan sebe. Svršili smo istovremeno. Rekao sam:

– Želim tvoje dite, kučko. Ni’ bitno ‘oć’mo ostat zajedno, al’ želim tvoje dite, uzeć’ ga i biće moje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.