Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

28.

 

Terenska nije bila ni u ponedjeljak, ni u utorak, ni u srijedu, nego tek u četvrtak. Međutim, Moka mi nije pravio probleme. Jebačina ga je definitivno pretvorila u čovjeka. Svake je večeri dolazio pred kraj Violetinog radnog vremena i karao je u kafiću. Nije me više davio zbog hrkanja. Mislim da se čak ne bi bunio ni da ga opet zalijem. Nakon Violete dovukao bi se nekako do kreveta i zaspao kao udaren maljem. Bosanca nisi mogao ubiti bauštelom od jutra do mraka, ali Violeta bi ga za sat-dva tako iscijedila da nije znao za sebe.

U četvrtak sam kupio neophodne stvari i spremio ostatak novca u najdalji dio novčanika, a ovog u torbu koju sam zaključao u ormar. Nisam ga želio ni gledati. Nemaš para, nemaš para, onda nešto kapne i postaneš toliko sretan i opušten da to skršiš za dan-dva. U Obadovu je večeras fešta, ali mene tamo neće biti. Nek’ ide u kurac i Obadovo, i njegove tri birtije i pet sisa njegovih konobarica. Neću se ja zbog toga lišavati cigareta i umjesto mesa jesti zelene jabuke i suhi kruh. Takav je bar bio plan.

Ležim sam u sobi, svježe otuširan, i čitam Kratki izvještaj o uništenju Indija. Ne možeš da se ne diviš tim ludim momcima i toj veličanstvenoj pohlepi. Takvih danas nema. Ne toliko čvrstih. U redu, istrijebili su Indijance, što je očito bio povijesni fatum, no nisu ih uništili nadmoćnijom silom nego odlučnošću, čvrstinom, hrabrošću i, nadasve, nebeskom pohlepom. Priča o tome kako je Pizzaro pekao Indijanca na laganoj vatri da bi mu otkrio gdje je Eldorado upravo je legendarna. Kako je zadavio Atahualpu još i više. Tim čeličnim momcima ništa nije mogla savjest, Bog je bio na njihovoj strani, strani jakih, oni su to znali i Inke, Azteci, tarantule, Orinoco, anakonde nisu tu mogle ništa. Samo ih je jedna stvar mogla uništiti – veća i jača pohlepa, i to od strane kršćanskog brata.

Osjećam se stvarno dobro, dokoličarski, pomalo sam nalik ubogom historiku koji piše o bitkama kao da su to strateške igre, a ne teški fizički rad pri kojem cijeli dan mašeš mačem teškim desetak kila, krvavi mesarski posao u zraku zasićenom krvlju. Vani ekipa uništava terensku znanstvenom sustavnošću. Ujutro će svi biti mamurni, neki će biti i pijani, ali svi će biti gladni. A ja ovdje čitam knjigu o stvarima koje me se apsolutno ne tiču, beskrajno zadovoljan svojom čeličnom voljom, zdravljem, ispravnošću. Nije to lako. Eto, čak je i Moka, koji je dva mjeseca samo ležao u podrumu nepomičan poput džaina, sasma poludio. Uživao sam u svakom gutljaju kave i u svakom dimu cigarete. Tu, u tom smrdljivom podrumu bivše osnovne škole u Obadovu, ja sam uspio stvoriti svoj mali intimni svijet, na tom krevetu, između drugih kreveta, baš kao na nekom otoku.

Tad je u sobu ušao stari Tunja. Zvali smo ga Did. Bilo je ustvari više djedova u firmi i svi su oni došli crći u Krading, poput onih starih Indijanaca s Aljaske koji, stari i iznemogli, odlaze umrijeti još dalje na sjever i zimu. Našim je djedovima Krading bio taj sjever, taj vjetar i zima. Tunja će umrijeti prije svih. Zaposlio se mjesec dana nakon mene, i to kao neki majstor, samo što to ovdje nije palilo. Znao je nešto s daskom, ali o dokama, s kojima smo mi uglavnom radili, nije imao pojma, nikad ih nije ni vidio, pa je možda čak manje plaćen nego ja. A bio je star, bio je bez snage i njegovo je vrijeme bilo brže od njega.

Strašno mi je žao tog starog. Često bi mi pričao o svojim danima u Francuskoj, kad je bio mlad, o nekim poznanicima koji su bili neradnici ali su znali sa ženama i bogato su se oženili. Pravio sam se da ga slušam i klimao glavom, a ustvari sam mislio svoje i čekao da završi i zaspe. Bio je najdosadniji čovjek na svijetu i bilo mi ga je žao zato što je star, slab i najdosadniji čovjek na svijetu. Kad god bih ga sreo, a sretali smo se na gradilištu bar dvjesto puta na dan, on bi rekao „Dobar dan“ ili „Čiji ste vi radnik?“. Ujutro, čim bi se probudio, govorio bi: „Znači, danas se ne radi. Ko j’ vidjo da se svaki dan radi?“. Istu rečenicu ponavljao bi navečer prije spavanja.

Čim sam ga vidio, ustao sam i počeo se odijevati. Jedno pivo mi neće škoditi, pomislio sam.

– Znači, sutra se ne radi – reče Tunja tužno, više za sebe, sjedajući na rub svog kreveta i pazeći da ne uprlja deku i posteljinu. Ostala mu je ta navika, paziti da krevet ostane čist, taj njegov jedini dom ovdje, premda sad uopće nije bio u radnom odijelu već u čistoj civilnoj odjeći.

Opet mi ga dođe žao. Pade mi na pamet da ga odvedem na piće, da se bar na par sati zaboravi.

– Dide, ak’ već kažeš da se sutra ne radi, ajmo se onda tak’ i ponašat. Ajmo se oboj’ca naroljat k’o pičke. Ti svoju terensku nemoj dirat’, ja nemam ni ženu, ni dicu, ni unučad, idemo spičkat ovi’ petsto kuna i zaborav’ti na sva sranja koja nas sutra čekaj’.

Tunja i dalje sjedi, spuštenih ramena, s rukama prekriženim na koljenima.

– Ja sam već popjo jeno pred trgov’nom. A u birtij’ ne idem, skupo j’ tam’.

– Rek’o sam da sve ja plaćam.

– Sam’…

– Da?

– Sutra se ipak radi – reče Tunja još žalosnije, prepuštajući se. Ramena mu se još više spuste, sjedio je tako neko vrijeme, a zatim se skroz spuzio na krevet. To me je raspizdilo, podsjetilo me na oca, koji se isto tako prepustio bolesti i smrti i napustio me.

– A jel’!? Radi se sutra! E, kad se radi, onda nemoj više nikad govor’t da se ne radi, jel’ me razumiš, stari!? I nemoj me više pozdravljat’ tisuć’ puta na dan! I nemoj me pitat čiji sam ja radnik jer ja nisam nič’ji radnik neg’ jebeni rob Mate Gazića. Al’ neć’ to još dugo bit!

Od Tunje nisam čuo ni glasa. Stari je već bio zaspao. Izašao sam iz zagušljivog podruma na svjež zrak. U selu je vrlo živo, masa ljudi šeta gore-dolje po cesti. Mnogi od njih su s djecom, malim derištima koja za sobom vuku balone i špricaju prolaznike pištoljima na vodu. Objasnili su mi da je to proštenje, nešto kao kirvaj u Slavoniji, samo što se ovdje ne vrte pečenice i ne zovu se gosti kući. Uglavnom, nešto se događa i to mi je jedino bitno.

Sad mi je drago što je stari zaspao. Ili se samo pravio da spava. Dobar čovjek, nije želio da mi poslije bude neugodno zbog mog ispada. Uostalom, zajebi to, Gorki. Ušao sam u prvu birtiju i zaboravio na starog.

Bila je dupkom puna. Jedva sam našao slobodnu stolicu za Turčinovim stolom. Violeta je došla kao vihor, čista, bez svoje crvene mrlje. Moka je, naime, dežurao za šankom. Naručio sam pivo za Turčina i sebe, pa mahnuo Moki. Baš me zanima koliko će ta romansa trajati.

Turčin znalačkom kretnjom, punom značenja i bremenitom iskustvom, stavi novo pivo kraj onog kojeg je već pio. Glavni bećar u cijeloj firmi, on se furao na jebača i tipa koji može cijelu noć lumpovati i sutradan raditi. U tome je bilo nešto istine, no on je bio bagerist, i kad se nije vozikao naokolo, spavao je u svom „Krameru“. Imao je očnjake kao vampir i bio Rizgin idol.

No Turčin nije volio Rizgu. Smatrao ga je seljačinom. Zato je mene proganjao. Otkako sam se zaposlio, cijelo se vrijeme trudio uvući me u svoju ekipu, no ja sam skužio kako Turčin igra i držao sam ga na distanci. Uvijek sam više volio biti solo igrač i družiti se s kim me je volja i kad mi je volja.

Birtija je puna naših šljakera i domorodaca iz Obadova i susjednih sela. Čudni su ti Obadovci. Stalno se oko nečeg međusobno svađaju i gurkaju, ali nikad ne dođe do prave tuče. U Slavoniji bi već odavno radili noževi, šarafcigeri i gedore, ako ne pištolji i kalašnjikovi.

Za stolom lijevo od mene sjedili su Obadovci, a preko puta trojica iz naše firme. Dva Slavonca iz Cernika i Cicibela, Bosanac koji je kao dijete doselio u Hrvatsku, onaj isti koji je viknuo „Nema čoeka!“. Bio je on u redu tip, ali kad bi popio, budila bi se u njemu drevna rasa i postajao bi oridžidži Bosanac.

Jedan od Obadovaca, prilično pijan, reče svojima da treba zgaziti te Bosance. Oni su bili na rubu da popuše priču, pa sam mu rekao:

– On ni’ Bosanac. Možd’ tak’ zvuči, al’ ni’.

– Kaj ti ne mrziš Bosance? – upita me tip ne razumijevajući ništa od onog što sam rekao.

– Slušaj, baja, bol’ me kurac za Bosance. Jel’ ti jasno?! – rekao sam.

Tip me pogleda u čudu. Njegova ekipa mi poče odobravati. Htjeli su me častiti pićem. Odbio sam.

– Dobro s’ to rišio – reče Turčin.

– Ajd’, sukni to, pa da krenemo.

Na rukometnom se igralištu održavao noćni turnir u malom nogometu i svirala je grupa po imenu Quasimodo. Moram priznati da je u tome bilo i hrabrosti i samoironije. Pjevač je, naime, bio grbavac. Repertoar im je stvarno širok. Sviraju sve: Zečića, Matu Mišu, Thompsona, tamburicu, srpske narodnjake. A kad sam od Quasimoda zatražio Majke, otprašili su Rođen u blatu, i to vrlo dobro.

Uzeo sam piće i stao kružiti naokolo. Turčin se pobunio. Hoće da budemo zajedno.

– Slušaj, ja ti ne mog’ bit na jenom mistu. Vi’ć’mo se kasnije.

Još sam bio trijezan, pa mi tu nije bilo ničeg zanimljivog, naročito ne te budale koje su u deset navečer pod reflektorima igrale nogomet. Ubrzo sam izašao i zaputio se u drugu birtiju, onu kraj crkve što ju je držala načelnikova žena. Tu sam maznuo nekoliko gorkih. Gorki su djelovali. Moja ranjiva slavenska duša poželjela je čuti Irinu. A telefon je bio tu, nadohvat ruke. Načelnica mi ga doda.

– Ej! – reče Irina – što je s tobom!? Nit’ dolaziš, nit’ se javljaš. Zvala sam te kući, tvoja sestra je doputovala, kaže da se nisi ni njoj javljao, da ne zna gdje si. Pa gdje si!? Nedostaješ mi.

– U Obadov’ sam. Radim.

– Pa zašto mi se nisi javio?

– Slušaj, kučko! Nisam ti se ‘tio javit. Volim te, to j’ činjenica, al’ ne želim te bezuvitno, ne na ovaj način na koji s’ mi se dosad davala. Razumiš?

– Gorki, nazivaš me kučkom. To me vrijeđa.

– Et’, to j’ to, kučko! Molim te, prestan’.

– Dobro.

– I šta ć’mo onda? Oš da se i dalje viđamo?

– Pa zar to ne osjećaš u mom glasu?

– De prestan’ s tim, čuješ me! Ne osićam ništ’ u tvom glasu. Želim da mi kažeš, razumiš, želim da mi kažeš.

– Želim da se viđamo. Pa volim te, Gorki.

– U red’. Jel mož’mo onda slideći vikend? Sam’ bez pranja, bez čišćenja, bez menstrualnog ludila.

– Joj, Gorki, ovaj vikend ne mogu. Putujem u Zadar na festival. Vjeran i ja imamo perfomance, znaš, svake godine nastupamo tamo.

– U red’ je.

– Zašto se odmah ljutiš?

– U red’ je. Ne ljutim se.

– Ljutiš se. Znam kad se ljutiš.

– Ne ljutim se. Al’ ak’ nastaviš s tom pričom, mogo b’ se nalju’t. Odo sad.

– Nemoj još ić’.

– Moram. Zovem s tuđeg telefona.

– Mi nismo slučajno zajedno, Gorki, sigurna sam. Možda budemo imali dijete, možda ne, možda nešto važno napravimo zajedno.

– Znam. Odo sad.

– Gorki, volim te.

Spustio sam slušalicu i naručio još jedan gorki. Pa još jedan. Sad sam već bio dobro zagrijan, pa sam se vratio na pivo. Dajući mi ga, gazdarica me kao slučajno pomiluje po ruci. Pogledao sam je i pomislio da nešto nije u redu s tim Obadovkama. Čim čuju da imaš ženu odmah polude. No ona ipak mora biti drugačija, nije to Violeta, ovo je žena, profinjena, iskusna, sa stilom. Zato sam odmah odbacio sve primisli i pripisao ih pijanstvu. No doživio sam šok.

– Da sam ti ja žena, nikad ti ne bih pravila probleme – reče ona gledajući me svojim dubokim plavim očima.

– Zar da? – bilo je sve što sam rekao, a u sebi sam zaključio da to ipak jeste to.

– Moje cure misle da si jako zgodan, ali uobražen. Kažu da uopće ne obraćaš pažnju na njih.

– A nisam vam ja baš lud za tim Rumunjkama. Više voljim domaću ljepotu. Vi ste naprimjer jedno od njezinih najljepših očitovanja šta sam i’ u životu vidio – rekoh, a ovaj joj glupavi kompliment izmami osmijeh. Krasan osmijeh od kojeg mi se digao. Radovao se on toj zreloj, raskošnoj ljepoti, a isto tako i onome koji prepoznaje tu ljepotu i stavlja je ispred bestidne i posve neerotične golotinje mladih Rumunjki.

– Stvarno tak’ misliš?

– Života mi.

– Al’ ja sam već u godinama.

– U najboljim god’nama – rekoh. – Ak’ vas poslije vidim na fešti, pop’ć’mo nešt’ u to ime.

– Držim te za riječ.

Vratio sam se na igralište. Dečki su se i dalje znojili pod reflektorima, ali to me je sad još slabije zanimalo. Sreo sam Rizgu pa smo zajedničkim snagama opleli po pivu. Skompali smo se s Quasimodom i band je uskoro zasvirao blok stvari od Majki i Azre, budeći u meni strahovitu želju za plesom i ženama. Nabacivao sam se svakoj uopće ne gledajući jesu li s nekim ili ne. Dok su Obadovci pokušavali na Majke improvizirati neku vrstu valcera, ja sam u krugu šprintao oko komada, s iznenadnim okretom nalik na piruetu kojeg je okrunjivao značajan pogled u samu dubinu djevojčinih očiju. Obadovci sasvim sigurno nikad nisu vidjeli ništa slično. A ni Turčin. Dok su Rizga i Cicibela umirali od smijeha, Turčin me je pogledavao krišom, stideći se, shvativši napokon da ja i nisam neko društvo za njega.

Svladao me umor, pa sam sjeo. Rizga i Cicibela su osmatrali komade. Između njih dvojice ugledao sam načelnicu. Mahnula mi je. Ustao sam i došao do nje.

– Došli ste po svoje piće?

– Došla sam po svoje piće.

Otišli smo do improviziranog šanka. Uzeo sam sebi pivo, a njoj vino. Otpila je gutljaj i pogledala me dubokim, mirnim pogledom. Njezina ljepota sad je puna samosvijesti. Sad ona vodi igru.

– Ovo je vino pravi kiseliš. Znaš li gdje je mjesno groblje? – reče ona, sve u istom dahu.

– Znam.

– Čekam te tamo u autu za dvadeset minuta. Znaš moj auto?

– Znam.

– Onda za dvadeset minuta – reče ona ostavljajući napola ispijenu čašu na šank. I ode.

Izašao sam nakon petnaest minuta i zaputio se ka groblju. Taj je dio mjesta bio u potpunom mraku, ja sam već bio prilično pijan, no ipak sam uspio nazrijeti njezin Fiat Punto. Ono što je usljedilo bilo je prije svega munjevito. Tek što sam sjeo u automobil, ščepala me kao hobotnica. Njezin jezik mi je poput kraka ušao u grlo i nevješto rovao po mojoj unutrašnjosti. Nisam se uspio snaći, a ona se već odmakla i rekla:

– Oprosti, ne znam kaj mi je bilo – a onda stisnu gas i pojuri. Fiat poleti. Vozi luđački brzo, imam dojam da letimo u nebo, kraj nas promiču planeti i sazviježđa. Baš kad sam pomislio da ću se ispovraćati, ona isto tako naglo zakoči i rasplače se.

– Isuse, kaj ja to delam!? Nikad se nisam tako ponašala. Bilo bi najbolje da se vratimo – reče, a u mojoj glavi zazvoni na uzbunu. Rekao sam:

– A to nikak’.

Nježno sam je rukom uhvatio oko vrata i milujem je po njemu, oko uha i po kosi. Poljupcima joj brišem suze. Imaju okus po kokosovom mlijeku i travama panonskih rijeka. Marina sva drhti, osjećam da je narajcana preko svake mjere, ali da se istovremeno bori s osjećajem krivnje, pa ne želim brzati.

– Di si tila da odemo?

– U kućicu, na jezero, tamo sam htjela.

– E pa lipo, tam’ ć’mo i otić’ i fino, polak’ voditi ljubav, daleko od svih radoznalih očiju, i to niko neće znat. Sad polako kren’ i vozi, a ja ć’ te milovat.

Upalila je auto.

– Sam’ ću te nešt’ zamol’t, Marina.

– Kaj? – reče ona nježno.

– Voz’ polak’.

No ona nije znala voziti polako. Auto se propne i opet poleti. Nakon kilometar-dva isto tako naglo se zaustavi, a Marina se baci na mene. Shvatio sam da nikad nećemo stići do kućice.

– Polak’, Marina, ej, polak’ – kažem joj. Jedva me je poslušala. Tražim od nje da se skine prema mnom. Učinila je to, stidljivo. Fascinirala me suprotnost između zrelosti ljepote njezina tijela i lica i te plahosti. Njezine samosvijesti, koju je pokazivala u javnosti, je nestalo, bila je ona sad tek djevojčica nevješta ljubavi. Na trbuhu je imala ožiljak od carskog reza, nimalo ružan, dapače lijep, pun prigušene erotičnosti. Nisam mogao, ipak, da ne pomislim na njezina sina, malog klona svog oca, tog kretena koji je imao takvo blago i nije znao što bi s njim, osim da joj napravi svoju repliku, koja će vjerojatno postati načelnik tog idiotskog mjesta, nosat će za pasom dva mobitela i razgovarati s istim takvim kretenima kao što je on sam.

Poljubio sam njezin ožiljak, a zatim joj poljupcima prekrio cijelo tijelo. Učio sam je, nju, udanu ženu. Davao sam joj strast, pokazivao da je želim, čekao je. Naučio je strpljivosti, uzdržavanju, pa onda nezaustavljivoj silini, koja je završila frenetičnim orgazmom.

Vozili smo se natrag. Ona gotovo i nije obraćala pažnju na cestu, sve vrijeme me je gledala zaljubljeno. Pogledala se u zrcalo i rekla:

– Drugačija sam.

– Je, drukčija s’. Znaš puno više o seb’, zato s’ drukčija.

Nisam znao je li zaljubljena u mene ili u novu sebe, onu koju sam joj otkrio, no bilo je to svejedno. Nisam želio ništa od nje, osim da živi svoj život. Izašao sam iz auta. Rekla je:

– Fala ti. Hoćeš doći sutra?

– Doć’.

Pričekao sam dok nije otišla, pa krenuo. Iz mraka banu Rizga i Cicibela.

– A tak’ znač’! S gradonačelnicom petljaš.

– Rizga, za ovo apsolutno niko ne smi’ znat’.

Rizga je bio najveći lajavac u cijeloj firmi i, premda mu nitko ništa nije vjerovao, nikako ne bi bilo dobro da se moja avantura prepričava u firmi. Načelnik je svaki dan visio na gradilištu, bio je dobar i s Brunom i s Matom, i sigurno mu se ne bi svidjela priča da mu jedan od robova kara ženu.

– Koštaće to.

– A di? Sad više ništ’ ne radi. Skoro s’ četir’ sata.

– Radi Miki.

– Rizga! Sam’ to ne.

Nijednom još nisam bio kod Mikija, ali sam čuo priče i one me nisu nimalo privlačile. Stvarnost je u Mikiju bila tako crna da si se morao ubijati alkoholom. Valjda je to i bila gazdina namjera. Napraviti nešto tako grozno da ti – kad već jednom tamo zađeš – ne preostane ništa drugo nego da iz džepa izvadiš sve što imaš i uroniš u more cuge, samo da bi zaboravio gdje se zapravo nalaziš.

Sam je Miki bio prljav, debeo i znojan tip s ogromnim brčinama, uvijek u razdrljenoj košulji i zaflekanoj potkošulji. Iz njegovih kratkih hlača vječno su ispadala dlakava muda. Kod njega su radile tri konobarice i nijedna nije bila sasvim čitava, svima je nešto nedostajalo. Jedna je patila od mršavosti, jedva da je imala trideset kila, druga od rođenja nije imala desnu sisu. Trećoj je u prometnoj nezgodi potpuno uništena jedna strana lica.

Tko je bio taj Miki, to sam bog zna. Je li bio altruist, humanitarac koji je nesretnicama davao kruh u ruke, ili možda cinik, neostvareni cirkusant, potomak pokazivača nakaza iz prošlih stoljeća? Ne znam. On zapravo i nije bio iz Obadova, došao je u mjesto nešto prije nas i otvorio taj lokal. Pričalo se da je imao birtije i restorane po cijeloj bivšoj Jugi. Kod Mikija je svirao band čije si stvari mogao samo naslućivati. Činilo bi se da je to ta i ta pjesma, zatim bi band nešto ubrljao i nikad nisi mogao biti siguran. Sve sami antitalent do antitalenta. Gitarist je imao dvanaest prstiju i nije znao ni gitaru naštimati. Proizvodili su nevjerojatnu glazbu.

Međutim, te je noći Miki nagovorio Quasimoda da se priključi kućnom bandu. On se, doduše, izgledom sjajno uklopio u opću atmosferu. No imao je glas koji je čovjeka tjerao u plač. Natakao sam se rakijom, koju je Miki prodavao u čokanjčićima, i gledao kako Rizga pleše sa Amazonkom. Hvatao ju je za onu stranu gdje nije imala sisu, našto mu je ona uhvatila ručetinu i prebacila je na pravu stranu.

Pio sam čokanj za čokanjem, brisao znoj sa čela i gledao ih, gledao sam spaljenu djevojku kako se igra s Mikijevim mudima. Band je svirao raštimanu Ne dirajte mi ravnicu, nad glazbom se dizao Quasimodov božanski glas, anorektičarka se skinula i plesala na stolu svoj zvonki mrtvački ples. Sve se počelo vrtjeti, ugledao sam kao u nekom vrtlogu Irinino lice bez uha i gradonačelničin trbuh s ogromnom rupom iz kojeg izvirivala Kotraševa glava, pa zažmirio i – pao u nesvijest.

U spavaonicu su me odnijeli Cicibela i Rizga, tako su mi bar oni rekli, budući da se ja ničeg nisam sjećao. Tu noć nisam nikog zapišao, ali sam zato ujutro imao pravi perfomance. Najprije sam nokautirao Jozu žicara, tip sa šalom od dlaka na vratu. Nisam imao neki posebni razlog za to. Probuditi se s teškom glavoboljom i prvo ugledati Jozu – bio je sasvim dovoljan razlog. Onda sam izašao van, odjeven u svoju prljavobijelu radnu uniformu i proderao se:

– Pederi, ima l’ ko da umisto mene digne zid sa Dragom, al’ da Bruno ne zna, jer ja sam p’jan k’o pička!?

Bruno je bio poslovođa. I stajao je iza mene.

Čak i onakav pijan shvatio sam što sam napravio, pa sam mu stao objašnjavati da ja tako ne izgledam i ne govorim nipošto zato što sam pijan, nego isključivo zato što uopće nisam spavao.

– Posvemašnji je umor, dakle, uzrok ovakvome mome stanju – objašnjavao sam Bruni, koji se odmicao od mene korak po korak da ga ne ubio svojim zadahom.

Poslao me je natrag u krevet i na tome mu najljepša hvala. Spavao sam do podneva i sanjao svakojake strahote, a zatim ručao i otišao na tlaku. Popodne smo imali gadnu betonažu. Vozio sam kolica po skeli kad je naišao Bruno.

– Jes’ doš’o seb’?

– Jedva, šefe. Skoro sam umro.

– Paz’, Gorki, ovo ti je žuti karton. Dobio b’ crveni, al’ danas je svetac, pa će ti bit oprošteno.

Zahvalio sam u sebi bezimenom svecu koji, doduše, nije učinio da danas ne radimo, ali je mene spasio od toga da ne radim uopće.

Dan prije polaska kući Moka me je opet pozvao na piće. Bio je zabrinut. Otišli smo kod moje načelnice.

– Imam problem – reče mi Moka čim smo sjeli.

– Kaki problem?

– Zaljubljen sam.

– To ni’ problem, to j’ divno, štoviše prekrasno. Zar se ne osićaš tak’?

– Divno je, ne kažem. Al’ želim joj napisat pismo i pitat je ‘oće l’ poć’ za mene.

– I?

– Oš mi pomoć’?

– A kak’ da ti pomognem?

– Ćeo b’ da mi napišeš pismo.

– Vid’ ti vraga! Zar nis’ baš ti rek’o da ja ne znam pisat pisma?

– Sad ne mislim tak’.

– Moka, bajo, napis’o b’ ti ja pismo, ni’ u tom problem. Al’ ti s’ zaboravio da ti ne mo’š ožen’t Violetu.

– Zašt’ ne b’ mogo?

– Zato šta s’ već oženit.

– Ja nisam oženit.

– Znam da nis’, al’ zbario s’ je na foru da s’ oženit. Ona misli da s’ oženit. Zašt’ kompliciraš stvar’? Uživaj dok mo’š. Ni’ ti ona za udaju, ona j’ kurva, bolesna kurva koja se, ko zna zbog čeg, pali na oženite muškarce.

Nisam to ni izrekao, a Moka me spremi na pod. Pogodio me pravo u korijen nosa, tako da sam samo spuzio sa stolice. U trenu se tu stvori Marina s nekom krpom i poče mi brisati krv s lica.

– Marina, de pusti me. A ti, glupi majmune! Neć’ ti sad vraćat jer te žalim. Napisać’ ti to pismo, al’ ti odma’ kažem da grišiš i da će to loše završ’t.

Još iste večeri složio sam mu pismo, vrlo lijepo pismo, uostalom. Predao joj ga je sutradan prije nego što smo se ukrcali na bus.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.