Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

12.

 

Nedugo nakon toga prestao sam raditi u Brooklynu. Najprije sam razbio akvarij s ribama, na posve magičan način, krhkom čašom što je smrskala debelo staklo akvarija, izazvavši pravi potop i pomor riba, od kojih mi je bilo žao mnogih, no ponajviše čistača, velike mrke ribe s brkovima nalik somu koji u mulju čeka svoju svinju. Zatim sam se posvađao s Tabletom. On se tad počeo muvati s nekim Amerom, simpatičnim bivšim ubojicom koji je radio za jednu od brojnih parazitskih organizacija što su isisavale zadnje iz ove bijedne zemlje pod izgovorom da joj pomažu. Taj momak, izgledom nalik na opasnog plišanog medu, postao je neka vrsta menadžera Pucnja, puške i sprovoda i sponzor pijanki svih članova banda. Tableta je, ponesen svime time, ponovno odlučio nešto raditi s našom družinom ARE-MORICA i odmah pokrenuo inicijativu da joj se promijeni ime. U principu me za to bolio kurac, ja ionako nisam bio tip za skupine, ali mi je smetao način na koji mi je mahao novčanicama, koje su dobili od Amerove organizacije, ispred nosa i govorio kako će svima, pa i meni, biti O.K., ali samo ako budem s njima i promijenim ponašanje. A promijeniti ponašanje, značilo je pristati na te glupe humanitarne igre i ne ismijavati ih, ponašati se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, govoriti mu i, dapače, misliti da je on veliki glazbenik i pjesnik, i ne raditi ekscese. E, to je već bilo previše.

Izašao sam iz Brooklyna i krenuo kući. Znao sam da sam u pravu, ali sam isto tako znao da je to pravo daleko od mene. Sve se svodilo na pisanje, a ono mi tad, u tom kaotičnom življenju, nije išlo. Nisam imao Jasnu Poljanu, ni oslobođenost od materijalnog koja je preduvjet da bi čovjek utonuo u drugačije misli, nisam više imao ni novca, ni posao, čak ni daleku mogućnost posla. Opet mi je trebalo čudo. A njihova se lista, bar za mene, prilično iscrpila.

Bio sam hodajuće bure puno gađenja. Opet mi se nije išlo kući. Tamo je bila Miranda, čista Miranda, Miranda zdrava, toliko zdrava da to uopće ne zamjećuje! Meni je trebalo nešto drugo. Veliko pročišćenje. Nisam rođen za prirodu, neću biti mudrac, ni svetac, neću biti čak ni građanin.

Prolazeći Starom ulicom, koja me je oduvijek podsjećala na staru Grčku, njezine gajeve kojima su odzvanjali gromki glasovi filozofa, vidio sam da kod Kontraša gori svjetlo. Možda ću tamo naći neko rješenje.

Jedan je iza ponoći i Kontraš je baš skuhao kavu. A ima i nekog konjaka. Ma koliko da sam u sebi osjećao ludilo, potmulo ludilo, znao sam ga prepoznati i, nadasve, poštivati kod drugih. Za mene, kao i za Grka, nije bilo sumnje. Luđaci su sveti, kroz njih progovara svemir – i kad se smiju, i kad plaču, i kad ubijaju. Luđaka zato moraš voljeti. Nije to izbor, to je nužda. Uzmimo samo Romea, kinokefalusa, koji bi, kad nije lajao, pjevao i smijao se poput genija. I ja sam ga volio, istinski sam ga volio, unatoč brojnim ugrizima. A Borisa, tog dobrog čovjeka, ateističkog anđela, koji mi je učinio bezbroj dobrih stvari, uvijek sam se prisiljavao voljeti. Ali on se nije znao smijati, ni mrziti kako treba. Nije osjećao treptaje bića, u tome je bio problem.

Htio sam sjesti na stolicu, ali me Kontraš uspaničeno spriječi. Na stolici se nalazi stotinjak, možda i više, najrazličitijih metalnih dijelova. I ne samo na stolici. Cijela je soba zakrčena. Pod je prekriven raznim metalima, akumulatorima, tu je jedan motor „automatic“ i nekoliko njih u dijelovima, cijeli jedan „fićo“ zbog kojeg je Kontraš razvalio zid da bi ga uvezao unutra i onda opet zazidao. Nisam ga pitao što će mu auto koji ipak vozi unutar četiri zida, a on nije objašnjavao. I sve je tu moralo biti tako kako je, Kontraš nikome nije dopuštao poremetiti raspored. Samo je njegova magična ruka imala pravo neku od tih stvari premjestiti na drugo mjesto.

Našao mi je mjesto na krevetu na kojem je dotad sjedio. On čas stoji, čas čuči. Umoran sam, ali pun nemira. Cugamo šuteći. Kontraš prčka po radiju priključenom na akumulator. Volio je daleke stanice na kratkim valovima. Našao je jednu koja je mogla biti turska, iranska, kurdska, tko zna čija. Otpije gutljaj kave, zatim konjak, pa opet kavu, i reče, gledajući me ravno u oči:

– Čečen’ja, bajo, Čečen’ja!

– Čečen’ja! – ponovio sam kao hipnotiziran.

Bilo je to to. Čudo. Čudo Čečenija. Otići tamo i boriti se, uopće nije bitno na čijoj strani. Biti s pravim ljudima, živim ljudima i pročistiti se. Pobjeći od ovih spokojnih, mirnih monstruma.

Petnaest minuta poslije lupam po vratima policijske postaje. Dolaze dva policajca.

– Slušajte, gospodo, do jutra ‘oć’ putovnicu jer napuštam ovu zemlju.

– Gospod’ne, odmakn’ se od vrata.

Nisam se odmaknuo. Udario sam nogom u njih.

– Ja sam veteran Domovinskog rata i zahtivam putovnicu! ‘oću napustiti ovu zemlju! Gadi m’ se ova zemlja! Gadim se sam seb’ u ovoj zemlji! ‘oć’ putovn’cu, jel to jasno?! Sje’ću ovd’ do jutra ak’ triba, pizda vam mater’na!

Udario sam još jednom i vrata su se rasula. Tad su me ščepali i opleli po meni. Nisam se branio. O, kako godi dobivat batine! Čista, najčišća milina. Samo što nije dugo trajalo. Policajci su bili odeblji i nisu imali kondicije. Što nisam naletio na nekog utegnutog mladca? Strpali su me u usku dugačku prostoriju, gdje sam neko vrijeme sjedio u potpunom mraku. Tad mi se prispavalo. Nije bilo jastuka, glavu sam stavio na nekakve novine.

Ne znam koliko sam spavao, ali neko vrijeme sigurno jesam. Tad su došli po mene, uručili mi prijavu i uplatnicu za narušavanje javnog reda i mira, vrijeđanje službene osobe te oštećivanje društvene imovine. One novine bile su zapravo oglasnik i, tko zna zašto, strpao sam ga u džep. Eto kakve sam ja sreće. Tableta je jednom u zatvoru našao hrpu love, a ja „Plavi oglasnik“.

Strpali su me u auto i krenuli. Mislio sam da me voze kući. A možda će me i deportirati? Auto je išao prema sjevernom dijelu grada, u brdo.

– Ja ne stan’jem tam’ – rekao sam nehajno.

– Ti i ne ideš kuć’. Voz’mo te u bolnic’.

– Na ‘sih’jatriju?

– Vi’š kak’ ti znaš di ti misto.

– A bar ću se naspavat. Čuo sam da imaju dobre stvar’ za to.

Predali su me na odjel i otišli. Primio me jedan bolničar, posve blag, kršćanski tip. Popričao je sa mnom, rekao da će me liječnik primiti kasnije i spičio mi injekciju. Upitao me kakve su mi to rane po licu. Nisam imao pojma o ikakvim ranama.

– Rvo sam se s vragom pa me uj’o, od tog’ s’ rane.

– Ne šal’ se s tim.

– Al’ ti m’ viruješ, zar ne?

– Virujem ti.

Nakon bolničara, razgovarao sam s liječnikom, kojeg sam otprije znao, jer sam mu prodavao stare knjige sve dok nije dobio alergiju od njih.

– Ti si bio u ratu?

– Pa znate da jesam.

– Kak’ spavaš?

– Kad spavam – spavam. Al’ uglavnom ne spavam. Sam’ ne virujem da to ima veze s ratom, mislim onim ratom. Ovo j’ sad gore od rata.

Uglavnom, rekao mi je isto što i bolničar, samo bez blagosti i suosjećanja, i poslao me u sobu, napomenuvši da ću neko vrijeme morati provesti u bolnici.

U sobi je vladala polutama. Legao sam na krevet i odmah zaspao. Spavao sam cijeli dan i cijelu noć, sve do sljedećeg jutra. Samo sam jednom u životu odrapio takvu šihtu, i to devedesetprve u rovu u Medarima. Nakon što sam se smrzavao dva dana, u očaju sam se spustio do ničijeg dijela sela, gdje sam u jednoj kući našao veliki perjani jastuk i krvavi šinjel koji sam skinuo s ubijenog Čejena. Vratio sam se u rov, pokrio svim tim i spavao dan i pol.

Probudio me smrad vlastitih nogu. Vidio sam ih kako vire iznad plahte. A zatim sam iznad plahte, točno iznad palca, ugledao jedno lice – toplo lice koje se smiješilo.

– Faljen Isus – rekao je – cili sat čekam da s’ probudiš.

– A zašt’?

– Pa da pop’jemo kavu i popušimo koju.

– Mogu se ovdi nedi oprat noge?

– Pokazać’ ti.

– Ne moraš, sam’ rec’.

Ipak me je odveo. Čekao me je dok sam prao noge, a zatim smo zajedno otišli do društvene prostorije gdje se pila kava.

Bio je to Stjepan, davorski kralj. Od svih nas gore, jedino on nije ni pijanac ni narkoman. Nije čak bio ni u ratu. Bio je nevin, čist kao pupoljak. Nesvršeni student teologije, većinu je vremena provodio na psihijatriji. Čak i kad nije ležao na odjelu, dolazio bi u posjet drugim pacijentima bez obzira na to poznaje li ih ili ne. Baš kao princeza Diana. Bio je domaći ovdje. Imao je toplo lice, veliko srce i brinuo se o svima i o svemu.

Sjedili smo u društvenoj prostoriji, nekoliko nas jadnih luđaka luda anoreksičarka koju su silovali najprije Čejeni, a onda, nakon „Bljeska“, i naši, zatim Ferda, momak koji je u Hercegovini natjerao magarca u pokret tako što mu je odsjekao uho, doktor Bubić, alkos koji me je skinuo iz specijalne kad je vidio da iz JNA vučem dijagnozu SCH – i pili Stjepanovu kavu i gledali kroz prozor u plameno drveće jasena. Stjepan me ponudi cigaretom.

– Slušaj, imam ja cigareta, sam’ ne znam di mi jakna.

– Ja ć’ ti je pronać’.

Pojavio se nakon nekoliko trenutaka s jaknom. Pretražio sam džepove i našao jednu načetu kutiju Waltera i još dvije pune. Bilo je tu i nešto novca. Popili smo kavu, a zatim se vratili natrag u sobu jer je bilo vrijeme za terapiju.

Zgodna sestra mi je zbigečila injekciju i dala mi da progutam tabletu. Dok sam to radio, jednim okom sam uhvatio njezin sažaljivi pogled. Moje drugo oko gleda je besramno požudno. Gotovo da je dira. Osjetila je to, učinila pokret kao da stresa nešto sa sebe, pa produžila do Ferde.

Ubrzo sam opet zaspao. Probudili su me za ručak, no nisam mogao jesti, nego sam samo progutao još jednu tabletu. Glava mi je opet pala na jastuk.

Probudio sam se u ponoć. Jedva sam ustao iz kreveta. Tablete i višednevni post su me gadno udesili, pa sam se cijelim putem do kupaonice zanosio kao ringišpil.

Ušao sam pod hladan tuš. To me je osvježilo, pa sam otišao do društvene prostorije namjeravajući popušiti cigaretu prije nego što se vratim u krevet. Upalio sam svjetlo.

– Ugas’ to – reče glas koji je pripadao doktoru Bubiću. Sjedio je na klupi do prozora, gledao van i pio pivo.

Nisam mogao da se ne nasmijem.

– E pa, doktore, ovo stvarno nisam očekiv’o. Da vi, medicinski radnik, od svi’ nas p’janaca ovd’ jedin’ pijete alkohol, i to na ličenju.

– A šta s’ ti očekiv’o?

– Pa da se pridržavate terap’je i virujete u izličenje.

Doktor se gorko nasmije. Ustao je, odšetao do televizora i, skinuvši stražnji poklopac, izvukao iz njega litru rakije. Otpije dobar gutljaj i ponudi me. Odbio sam.

– Pa da s’ kljukam tim smećem od tableta i vegetiram po cili dan k’o ti. Nis’ tu ni tidan dana, a već si se navuk’o. Sam’ spavaš, ne dižeš glav’ s jastuka.

– A kak’ to da drugi ne spavaj’?

– A šta ti misliš? Zašt’ svi spavaju zdravim snom? Zašt’ se ujutro bude i funkcioniraju u relativno savrš’nom red’?

– Pa valjd’ zato šta s’ izličeni. Il’ s’ na put’ da to postan’.

– E vi’š kaka s’ ti budala! Pa spavaj’ zato šta piju. K’o i ja. Ja sam im svim’ dao da piju. Izvršio sam puč u ličenju, proveo sam revoluc’ju ovd’ i dao im da piju!

– E jeb’ ga sad! Pa zašt’ ste onda u’pće ovdi?

– A zašt’? Zbog mira, et’ zašt’! Ovdi se jedino može na mir’ pit’. Čista meditacija, mir, nema agresije. Jedino šta uznemiruje s’ ovi plameni jasenovi. Pa onda, tu j’ i skrovište. Kad poželim sakrit’ piće, sakrijem ga i niko ga ne nađe. Niko ga ni ne traž’! A kod kuće m’ žena proval’ svako misto. Ni kapi nemam u prokletoj kući!

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.