Kao kad progutaš brdo balona | Zoran Malkoč

25.

 

U Importanneu sam kupio hlače i popio kavu da se unormalim. Zatim sam otišao kod Irine. Imala je mengu. Nije mi to isprva izgledalo kao nešto opasno.

– Ima kave, hoćeš malo? – kaže ona.

– Sam’ uli’, ne pitaj.

– Navrat’će Tableta i Riki po neke stvari. Na par minuta. Jel’ to u redu?

– Izdržać’.

Tek što je to rekla, oni su banuli unutra. Srdačno se pozdravljamo. Tableta je nabacio desetak kila, odjeven je u trenerku, a na glavi ima nekakav raskupusani šešir. Riki je uvijek isti. Trenerka, potkošulja koja visi iz hlača i, unatoč svemu, pršteći optimizam. Ne možeš a da se ne diviš tome.

– Dolaziš na koncert? – pita me Tableta.

– Nemam pojma, bajo. Frka mi doć’ radnim danom. Gadne s’ veze.

– Ma mož’mo te mi vra’t autom.

– Vi’ćemo. Daleko je do tog.

Nakon što su otišli, pokazao sam joj hlače što sam ih kupio.

– Dobre su. Materijal je kvalitetan, to ti mogu reć’ jer sam stručnjak za materijale. Samo jedno vjerojatno ne valja. Koliko si ih platio?

Rekao sam joj.

– Pa da! To sam i mislila. Ja sam ti takve iste hlače mogla nabavit’ puno jeftinije.

– Nisam znao da se i tim baviš.

– Slučajno sam to počela radit. Moj rođak je imao butike, pa sam birala odjeću za njega. A onda su me ljudi na poslu, čak i na ulici, počeli ispitivati gdje sam kupila ovo ili ono što sam imala na sebi. Imala sam mogućnost nabavljati te stvari super povoljno, pa sam ih počela prodavati. Čekaj, mislim da mi je ostalo još par stvari – reče ona i vrati se iz druge sobe s ogromnom torbom iz koje je počela vaditi odjeću.

Bila je to prava predstava, gotovo revija, sa stručnim komentarima o svakom pojedinom komadu odjeće. Nisam baš siguran što se zbiva. Čini se kao da mi hoće nešto prodati. Probao sam jednu bijelu majicu kratkih rukava. Bila je u redu, svidjela mi se. Čini se da sam je kupio, ne znam još, pa sam je ipak skinuo. Kažem joj da želim nabaviti narandžastu košulju.

Moja rečenica probudi zvijer u njoj. Ščepala je telefonsku slušalicu i počela sumanuto okretati brojeve. Traži narandžastu košulju.

– Trenutno nema narandžastih košulja, ali će ih biti za petnaest dana. Nije tako hitno, zar ne? – reče ona nakon dvadeset minuta telefonske potrage.

– Ma zaborav’ to.

Dobro se osjećam. Na kraju krajeva, tu sam, kraj nje, imamo još puna dva dana i bit će sve kako treba. Ona nešto radi, sprema, čisti. I telefonira. Meni je nakon nekog vremena postalo dosadno, pa sam otišao obaviti nekoliko kupovina. Kad sam se vratio, rekla je:

– Evo, sad ću ja. Hoćeš skuhat kavu, molim te? Kuhaš božansku kavu, Gorki. U čemu je tajna?

– Tajna je u men’ – rekao sam i pristavio vodu. Bilo je oko sedam.

U devet i petnaest Irina još uvijek čisti. I ne samo to, nekako mi izgleda da je tek sad počela. Čitav je stan digla u zrak. Glad mi je već harala utrobom, a bilo je jasno da od večere još dugo neće biti ništa. Rekao sam joj da idem nešto obaviti i izašao.

– Nemoj dugo – rekla je.

Pronašao sam restoran koji je izgledao u redu na izlazu iz Pothodnika. U džepu sam imao lovu i ona mi je držala dobro raspoloženje. Čak ni odurna večera, koju sam strpao u sebe, nije mi ga mogla pokvariti. Još sam uvijek mislio da će to biti dobra noć s njom.

Oko jedanaest navečer Irina je napokon spremna. Ne izlazimo nikamo posebno, tek u šetnju i na piće. Kod Irine je naglasak bio na prvom, kod mene na drugom. I skoro je sve ispalo po njezinom. Osim što nam je ona zadala dobru dionicu za hodanje, pokazalo se da petkom navečer u njenom društvu nije lako popiti piće u metropoli hrvatskoj. Pokušali smo u Tolkiensu, gdje je neki band svirao irski folk, no bilo je tako krcato da se jedva mogla pomoliti glava.

– Ajmo onda u onu tam’ birtiju.

– Joj ne, to je zvjerinjak.

– Ajmo tu.

– Tu idem samo danju, kad imam neki poslovni dogovor. Nije mi za večernji izlazak.

Prošli smo kraj još nekoliko zvjerinjaka, mjesta za poslovne sastanke, lokala za ženske izlaske, mjesta gdje se ide pod pauzom, mjesta gdje se ide nakon posla, mjesta gdje ćemo izlaziti ako se oženimo, mjesta gdje se ide s prijateljima muškog spola. Irina je imala preciznu kategorizaciju birtija. Meni je bitno da toče piće i da su otvorene.

– Jel’ rade oni bircevi u atriju?

– Mislim da rade. Ali…

– Irina. Ni rič! Neć’ da čujem ni rič!

Irina polako sa mnom pijucka pivo i priča kako se za mog odsustva zaljubila. Ne misli pri tom na nekog određenog muškarca, nego na neke ljude, muškarce, žene, stabla i stvari. Ona se inače stalno zaljubljuje u nekog i u nešto. To je, naravno, drugačije od ovog što ima sa mnom. Mene strašno voli, u mene je strašno zaljubljena. Ali baš joj to omogućuje da se zaljubi i u druge jer joj ljubav prema meni daje mogućnost da drugačije gleda. Razumijem što priča, potpuno mi je jasno, no ne mogu to slušati. Ne viđam je koliko bih htio, radim taj glupi iznurujući posao, i kad je napokon vidim, ona ili čisti ili priča o nekakvom zaljubljivanju u druge ljude. Rekao sam joj sve to i, naravno, opet je povrijedio.

– Prije sam ti sve mogla reć’ i bilo mi je divno što ti sve mogu reć’ i podijelit s tobom. Ali dobro, ja ti ovakve stvari više neću govorit.

I neće, znao sam da neće. Principijelna je do neba. Kad sam je kasnije na ulici poželio poljubiti, ona se izmakne i odlučno izjavi kako se sa mnom neće ljubiti na javnim mjestima.

– Pa zašt’?

– Zato što ti to ne želiš.

– Pa želim, zar ne vidiš da želim?

– Ne, ne želiš.

Mislila je na događaj otprije mjesec dana, kad sam je odbio poljubiti vani, tek toliko, reda radi. Smrtno se tad uvrijedila. I pamtila je to. I ne samo da je pamtila, ona je sad stvarno proživljavala taj doživljaj, nije to bila samo odluka da nešto neće raditi, bilo je to ponovno aktiviranje tog istog doživljaja.

Kupio sam još cuge, pa smo krenuli u stan. Nismo baš raspoloženi. Nadao sam se da će biti bolje kad stignemo tamo. Ali nije. Čim smo došli, ona se opet bacila na čišćenje. Nije željela pomoć. Ja sam cugao i piljio u zid, jebeni uljez u njezinu svijetu koji tu nema što da traži.

U pet ujutro završila je s poslom, izjavila da je umorna i otišla spavati u drugu sobu. Popio sam još gutljaj piva, a ostatak prosuo. Ne mogu zaspati. Uzeo sam neku knjigu, mislim da je bio Vian, ali ni to mi nije išlo. Bar da nema tu vražju mengu. Otišao bih tamo, zavukao joj ga i to bi možda spasilo stvar.

Irina je duže spavala, pa sam nakon kave otišao u grad. Uzeo sam oglasnik s namjerom da nabavim nešto knjiga. Umjesto toga, skrenuo sam u CD-shop i kupio dva diska Cesarie Evore, čarobne bake koju sam tad prvi put čuo. Oduševila me. Odmah sam nazvao Irinu i vratio se u stan. Sad sam ja nešto želio podijeliti s njom.

Nije baš oduševljena. Sviđa joj se, ali nalazi da je baka ipak previše tužna.

– Ni’ tužna! – viknuo sam – Naravno, tužna je, al’ je i radosna, a iznad svega puna života! Uostalom, šta da očekujem od makrobiotičarke kojoj se sviđaj’ Bon Jovi, Satriani i Pet Shop Boysi!?

– I tebi se sviđaju Pet Shop Boysi. Gorki, opet si agresivan. Zašto vičeš?

– Zato! Zato, jebem ti! Zato…

Prekinuo me telefon. Zvala je prijateljica s kojom se trebala naći na kavi. Kasnila je. To je drugi dio njezine prirode – kaos, netočnost, dezorganiziranost.

Dok hodamo ulicom, kroz njezinu prozirnu crnu košulju vidim da joj gaćice izviruju iznad hlača. To mi je nešto nespojivo s njom i kažem joj to. Njoj je svejedno. Podigla je kosu i ne izgleda lijepo. Sunčane Gucci naočale joj nikako ne stoje. I još juri kao sumanuta.

Martina, njezina prijateljica, čekala nas je na terasi u Bogovićevoj. Po Irininoj kategorizaciji, i ta terasa spada u skupinu zvjerinjaka, no može poslužiti za ženske razgovore uz kavu i šlag. Martina je ugodna djevojka s juga, ne baš zgodna, ali simpatična. Njih dvije znaju se s tai-chia. Ili s reikija. Ili s tako nečeg. Nisam se dugo zadržao s njima. Kad sam ustao, Martina reče:

– Znači, ti si…

– Ne, ja sam Gorki, jedan i jedini. Mene se ne može zaminit s drugim.

Kupio sam Kratku povijest o uništenju Indija Bartolomea de las Casasa u antikvarijatu, pa produžio do Trga Republike Austrije pogledati još neke knjige. Otvorio mi je vrata krupan, ugojen i uglađen starac s debelim pohlepnim prstima.

Za Čerininog Kamova i nekoliko brojeva Vihora tražio je skoro tisuću kuna. U suštini, nije ni imao pojma što je to, bio je jednostavno pohlepan. Uskoro mi je počeo srati o Bleiburgu, o progonima, o Hrvatskoj. Sa zida je skinuo veliku sablju i reče da je to ostavština njegova pradjeda koji se tukao s Jelačićem. Mislio je da sam budala koja ne razlikuje vojničku sablju od činovničke, ja koji sam mu omogućio da tu sjedi i sere, majmun stari.

– U red’ – rekao sam – dać’ vam kol’ko tražite.

Stavio sam osamsto kuna na stol. Oči su mu pohlepno bljesnule. Bio je na rubu groba, a još je uvijek volio lovu više od svega. Prokleti advokat. Tko zna kolike je preveslao i oderao, sitne male drkadžije poput mene.

Njegovi debeli prsti kliznuli su prema lovi. I ostali tamo. Doduše, nakon što sam spustio tupu sablju austrougarskog bijednog činovnika, još su neko vrijeme smiješno plesali oko mojih para. Pažljivo sam ih maknuo, pokupio novac i s Vihorom i Čerinom krenuo prema Jelačić-placu, gdje sam se trebao naći s Irinom.

Bila je točna. Oprostili smo se s Martinom i otišli na kavu u Radićevu. Irina priča o psiho-drami, o tome kako bi voljela podučavati glumce, a ja je slušam i sve vrijeme čekam da iz nekog od haustora iskoči Hana, luda cvjećarica, s kojom sam proveo tolike godine.

Stomak mi se počeo grčiti od gladi.

– Ajmo nešt’ pojist’ – rekoh Irini.

– Kod Kamenitih ima dobra pizzerija.

– E, jebem ti. Jist’ pizzu, to mi k’o neki pos’o. Ajd dobro, ajmo to odra’t.

Poslijepodne se uglavnom navlačim po stanu. Na sebi imam Irinine crne bokserice s crvenim točkama. Izgledam kolosalno, no ona to ne primjećuje. Opet ju je uhvatilo menstrualno ludilo pa samo čisti i čisti. Ja pijem, izlazim, vraćam se, izlazim, vraćam se. I svađam se s njom. Točno u ponoć smo popili kavu, a zatim je ona nastavila sa svojim djelatnostima.

Nedjelja nas je zatekla u poluratnom stanju. Odjenula je crveni bodi preko crnih tajica, podigla kosu i hodala po kući poput samuraja. Vježba jogu, meditira, čita Umijeće ratovanja. Pokušavam razgovarati s njom. Ne ide.

Valjda još prije ručka kupio sam od nje majicu. Vježbala je neko vrijeme, a onda rekla:

– Gorki, ja sam bez novca. Hoćeš kupit onu majicu?

– Dobro. Kol’ko?

Na trenutak se zamislila, kao da joj je neugodno, a zatim ispalila:

– Sto šezdeset kuna.

Pogledao sam u novčanik. Nisam imao sitnog. Dala mi je spisak stvari koje sam trebao donijeti iz trgovine, kupio ih i na stolu joj ostavio stošezdeset kuna. Pogodilo me to. Dao bih joj ja para, posudio, bilo što, samo da me ne tretira kao jebenu mušteriju.

Poslije ručka dugo je razgovarala s prijateljicom koja ju je nazvala iz Bostona. Nakon toga smo se gadno posvađali, unatoč tome što mi je glava ležala na njezinim bedrima dok je telefonirala. Nešto mi je bila rekla, nalazila se u zahodu, a ja sam žestoko zalupio vratima, njoj ispred nosa. Ona mi se unese u lice, režeći poput životinje, njezin vruć dah me iritira. Ruka mi sama poleti. Nisam je još ni ošamario, a ona mi već vrati. Razbjesnio sam se, ščepao je i bacio na krevet. Hrvala se kao pomahnitala, udarala po meni, otimala se. Bijes me je već prošao i zapravo sam je sad više pokušavao smiriti. Nemoguće. Ideja bljesne u trenu, nekako joj savijem ruke iza leđa i svežem njezinom maramom.

Ležala je na krevetu, najljuće stvorenje koje sam ikad vidio. Počeo sam se smijati.

– Vratić’ se kad se oladiš.

No potcijenio sam je. Oslobodila se i pogodila me prvim što joj je došlo pod ruku. Cipelom. Pa još jednom. Bijes me ponovno preplavio, no prošla me je volja za tučom, pa sam izletio iz stana, a ona za mnom, s naramkom punim cipela. Luda i nezaustavljiva, izbacivala je projektile čak i kad sam izašao na ulicu. Okrenuo sam se i vidio je kako stoji, ostavši bez municije, u svom crvenom bodiju, sa samurajskim čuperkom, jebo te, strašna.

Lunjao sam pustim užarenim gradom, popio par piva i razmišljao čime ispuniti dan. Da se vratim do starog fiškala i dokrajčim ga? Možda bi njegova hladnjikava krv smirila kipuću vrevu u meni.

Tad me ljubav prema njoj dohvati poput vihora. Doslovce sam otrčao da je nazovem. I tamo, kod govornice, ugledam plakat za Wendersov film o Kubancima. Igra u Jadranu. Kakva sreća! Nazivam je, sav oduševljen. Ni ona više nije ljuta, gotova je sa spremanjem i ide joj se van. Želi da dođem u stan, da popijemo najprije kavu, pa krenemo zajedno.

– Ne, ne, čuj – kažem joj – nađemo se u foajeu kina petna’jst minuta pri’ početka.

U Jadranu sam naručio kavu, gorki i mineralnu. Pijuckam sve to sa uživanjem, za svojim visokim barskim stolom, poput mladog boga. Neke žene, djevojke i bake me odmjeravaju. Jedna novinarka me ždere pogledom. Ali nije to za vas, nisam ja vaš. Jasno mi je da dobro izgledam. Moje lijepo ali inače blijedo lice sad je preplanulo, a nabrekli mišići poigravaju pri svakom pokretu. Iz mene izbija divlja priroda. Nisam se ja kvarcao po solarijima niti izležavao po pitomim plažama, ja sam gorio, znojio se i izgarao pod suncem jebući mu nebesku mater svakog trenutka. Nisam nabijao mišiće po teretanama, nego sam dizao doke, vozio kolica, bacao vreće s cementom i gradio nešto. Nisu samo moji mišići narasli, iza mene je ostalo nešto. Dalek sam ja za vas, pičkice, i ne možete me imati. I to što vas gledam nezainteresirano i prezrivo, to vas još više pali, više od mog tijela, tog savršenog stroja koji vas u vašim sanjarijama raznosi. Ali nitko od vas me ne može imati jer sad, upravo sad, u foaje će ući ona, kao lijepi brod, kao lađa koja se njiše u ovom užarenom morskom danu, kao Artemida…

Pet do sedam. Ljudi počinju ulaziti u dvoranu. Sva je moja snaga i nadmoć nekamo iščezla. Jedva sam sišao s visoke barske stolice. Osjećam se jadnim i ništavnim. Otišao sam do zahoda šorati, vratio se i za šankom maznuo još jedan gorki. Već su svi bili ušli u dvoranu. Ostavio sam barmenu kartu, u slučaju da se ona ipak pojavi.

Sjeo sam, utučen, jadan. No već prvi kadrovi su mi popravili raspoloženje. Napokon, ja sam napola Južnoamerikanac. Našao sam se među svojima. S Compay Segundom, mladićem od devedeset godina, čiji optimizam nadilazi čak i Rikijev. Reče Compay, ako računa i pušenje uz baku, kojoj je svaki dan motao cigare, tad se može pohvaliti pušačkim stažom od osamdeset godina. Sjajno. Uz Tinovu pohvalu duhanskom dimu, Compaya ću uvrstiti u svoju pušačku kampanju najesen. Jebite se, nepušači, i umrite mladi. A ja ću, kao mudar starac, pušiti debele cigare i razmišljati o prolaznosti vremena i moda.

Kad je ekipa, koja zajedno ima valjda tisuću godina, zasvirala Chan-chan, postalo je vruće i morao sam skinuti košulju. Iza mene sjede dvije bakice. Počele su se došaptavati i smijuckati poput tinejdžerki. Neka. Bio sam im lijep, a i sam sam sebi bio strašno lijep. I dovoljan sam sebi. Ne treba meni nitko. Ako ne želi doći, ne mora. Basta.

A i bakice su tu. Lupkale su koljenima od sjedalo u ritmu cubane. Jedna od njih je slučajno rukom dodirnula moje golo rame. Jednom, dvaput. Pogledao sam. Treći put je pjegava ruka neodlučno zastala, a onda i ostala na mom ramenu, povremeno lupkajući u ritmu glazbe.

– Sam’ tak’, divojke, zabavljajmo se.

Sve je pokvarila Irina. Bakice i ja smo se ludo zabavljali, ustajali smo, plesali, baš kao da ne gledamo film, nego smo na koncertu. Tad je Irina ušla u dvoranu. Vidio sam je krajičkom oka. Došla je do mene, ali nije očekivala golog tipa, pa se vratila natrag. Zatim je ponovno došla, pažljivije pogledala i, prepoznavši me, sjela.

Otad smo film samo gledali.

– Gorki, znaš što sam pomislila, da si ti nekakav bilder, a ja sam kao uzela kartu tvoje djevojke, pa ćeš me još istući.

– Tak’ je to kad kasniš. Ženo, pa ti ni u kino ne moš stić’ na vrime. Stvarno si nevirojatna – rekao sam, ali nisam bio ljut. Film me stvarno digao. A i nju je izgleda prošlo menstrualno ludilo.

U Jadranu smo popili piće s bakicama, koje se inače studirale povijest umjetnosti i arheologiju, nastavljajući faks nakon smrti svojih muževa. Zatim smo se otisnuli na Gornji grad. Cugamo polako u Taverni, po prvi put tog vikenda osjećamo se dobro. Noć je blaga i svježa, grad dolje i svud oko nas, a zacijelo i gore ima jedan, koji misli na sve nas.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.