Pucketanja | Branislav Oblučar

BILJEŠKA UZ ŠIKARU

Šikara u Kajzerici, kvartu čije ime zaudara na salamu: zapušten predio kojem poklanjam najveću pažnju. Blažen bio zaborav stanovnika toga naselja! Njihovi vrtovi rastočili su se, obrasli u korov i šiblje te podbočeni stablima stvorili mikrozonu, svijet bez granica veličine gradskog džepa u kojem se mašta prolaznika slobodno širi na sve strane. Da je tome tako, svjedoči na jednom klimavom komadu drvene ograde crvenom bojom napisan broj 33, a kraj njega strelica uperena prema dolje, kao da se ispod raslinja krije neki potonuli svijet koji čeka svog arheologa. Ipak, ni visina ni dubina u ovom slučaju ne trebaju odvući pažnju s površine, teksture šikare kojoj valja pristupiti s punom ozbiljnošću, budnim pogledom. Jer riječ je o vrhunskom primjerku bio-avangardističkog kolaža: komadi željeza, drvenog namještaja, plastike, najlona, kartona, tkanine i tko zna čega ispremiješani su hirovitim zahvatima podivljale vegetacije. Već su i gradski vrtovi u svom uređenom obliku kolažne tvorevine, sklepane na brzu ruku od kojekakvih otpadaka kojima se pokušala naći nova svrha, a koji su se zahvaljujući ljudskom nemaru ovdje vratili u primarno stanje: čisti kaos. Vrtovi su tako, zajedno s okolnim raslinjem, ušli u neobičnu preobrazbu, stvarajući gustu, homogenu tapiseriju, reljef zagasitih boja koji, ovisno o položaju, promatraču podastire uvijek nove nijanse i pregibe. Šikara-kaleidoskop: kozmos rođen iz zagrljaja smeća i razbarušene prirode. U ovo zimsko doba, kada spava svoj zimski san, prolazeći pločnikom kraj kojeg se ona neometano prostire, osjećam se kao kustos-amater koji bilježi i proučava dijelove neotkrivene zbirke, razasute po zakucima zagrebačkih naselja, još nekatalogizirane i neunovčene. Pritom nemam namjeru tražiti cjelinu, postati profesionalac: moj interes ostaje na razini dragocjenog fragmenta kojemu obećavam potpunu anonimnost, lakoću bezimenog postojanja koju mi šikara pri svakom susretu velikodušno vraća.