Pucketanja | Branislav Oblučar

SNIJEG

Znam mnoge ljude koji ne vole snijeg, ali ni jedno dijete koje će se složiti s njima. U toj sam stvari na strani djece, i premda sam izgubio infantilnu strast za „zimskim radostima“, svake godine kada ugledam prvi snijeg sjetim se Bashovog haikua u kojemu pjesnik kaže kako se zaboravio umiti onoga jutra kada je ugledao svježe obijeljen krajolik. Snijeg nam doista nudi nešto od radosnog zaborava svojim egalitarizmom bjeline koja prekriva razlike svijeta što su uvijek zadatak i napor našem pamćenju i mišljenju. On je skok u apstrakciju i uopćavanje: ne treba posebno dokazivati istinitost rečenice „sve je bijelo“ dok ralice zuje cestom. On zatim pogoduje našoj samoći, zbog čega je kod mene na posebnoj cijeni: snijeg koji zatrpava dvorišta, ulice i trgove pruža obećanje bivanja u sobi, čitanja i pisanja. Suvišno je reći da ide na ruku poeziji, da joj je donekle sličan, jer preobražava i stišava (on je bijeli šum jezika, gluha soba svijeta) – u hrvatskom pjesništvu ima ga za oveće skijalište. Snijeg je metafora, dok su kiša i sunce razine doslovnosti, transparentnosti itd.; mogao bih do sutra govoriti njemu u prilog. Ipak, neki „ozbiljan“, praktičan čovjek teško bi to razumio, vjerojatno bi me i prije nego razvijem misao upozorio na zastoje u prometu ili pak bljuzgu kao grozotu koja za svakim snijegom neminovno slijedi. No takvima je govoriti suvišno: kao kad bi se o žestini i ljepoti života pričalo onome koji misli samo na spokoj i smrt. Uostalom, snijeg i nije drugo do prolaznost, samo što mnogi priželjkuju da ta prolaznost još brže prođe, pa i da nas zaobiđe ako je moguće. Nasuprot tome, nemam ništa protiv snježne katastrofe, stanja izvanredne bjeline, možda je to čak jedini trenutak kada osjećam sklad s prirodom: kad ona svojim primjerom poziva duh na rasipanje, igru i obilje – na neko pjesničko sanjkanje, ako se tako može reći.