Pucketanja | Branislav Oblučar

JEDNOSTAVNOST

Jedući grah, povremeno, da navika ne ubije slast, čovjek ostaje u dodiru s kozmosom. Tako barem ja to zamišljam. I nimalo se ne čudim što je grah ukusniji ako ga se kuha u velikim količinama, u ogromnim loncima: nikada nisam čuo da je netko samome sebi skuhao grah, to je jelo oko kojega se ljudi okupljaju, hrana za mase, radnike, seljake, vojnike, siromahe ili u krajnjem slučaju za obitelj, užu ili širu, u svakodnevnim prilikama kada gošćenju nema mjesta i često se misli na obaveze koje slijede. Nakon graha rijetko dolazi desert. Čovjek može samo otpočinuti. Kobasica i špek poželjni su dodaci, nekoć znak blagostanja, kometi uronjeni u ključajuću magmu. Luk i sol, obavezna popudbina. Neće vas razumjeti oni kojima budete pričali o užitku u tanjuru graha. Mislit će da ste ludi i osjetiti tek kako vam strašno zaudara iz usta. U društvu odcijepljenom od ostatka kozmosa, suživljenom s brzom prehranom, obožavatelji graha, ti posljednji bastioni ljudskosti, paradoksalno, postaju čudaci i asocijalni tipovi.