Pucketanja | Branislav Oblučar

ŽABLJAK

Asja mi reče kako je ostala zapanjena potezom kojega su se dosjetili prodavači na ogromnoj pijaci blizu Tuzle. Umjesto da izvikuju svoje ponude, snimili su glas na kazetofone koje su odvijali do daske tako da je cijeli tržni prostor odzvanjao poput žabljeg zbora. Tako se, primjerice, na štandu na kojemu je bila rasprodaja pošto-poto, glas iz kazetofona drao: „Sve za jednu marku, sve za jednu marku, sve za jednu marku…“ i tako valjda u nedogled, dok ima trake, pa i poslije.

Premda mi se ovaj fenomen isprva učinio tek kao produžetak taktike koja već postoji u šoping-centrima u kojima se razglasom najavljuju rasprodaje na određenim odjelima, ova žablja tržnica, kako ju je Asja nazvala, prizivala je nešto mnogo sumanutije, čime sam bio gotovo oduševljen. Sjetio sam se, naime, Žižekove interpretacije „smijeha iz konzerve“, tj. smijeha na playback koji se ori u američkim komedijama u scenama koje bi trebale biti smiješne. Potom i drugih sličnih fenomena: kora u antičkoj tragediji koji usmjerava i proživljava emocije gledatelja te narikača koje na sprovodima jauču za pokojnicima umjesto ožalošćenih. Riječ je, kaže Žižek, o „objektiviziranom ličnom iskustvu“ koje umjesto nas odrađuje netko drugi, lišavajući nas potrebe da budemo i sami emocionalno angažirani, ali, na koncu konca – i krivi, jer ako je bilo smiješno – smijalo se, a ako je bilo tužno – plakalo se: i vuk sit i ovce na broju. Slovenski filozof iz ovoga izvlači poguban zaključak: upravo su zato nacistički naredbodavci bili ustvari sasvim prosječne osobe jer je sistem mrzio i ubijao umjesto njih.

Jasno je sada kamo vodi spomenuti žabljak – zamjenska aktivnost ondje je uvedena i u trgovinu. Dok kazetofon izvikuje njihove ponude, prodavači napokon mogu izaći iz naporne uloge propagandista i nagovarača i uz štand opuštenije piti kavu ili rakiju i mirnije očekivati mušterije, a ne moraju se pritom kajati ni ako prodaju falš-robu. Opasnost ovakvoga poteza po kapitalizam možemo naslutiti tek kada pomislimo na novi položaj u koji ova strategija postavlja kupca. Zamislite trenutak u kojem bi i čin kupnje bio prenesen na neku drugu, zamjensku instancu koja bi pritom preuzela na sebe samu jezgru potrošačkog sistema – žudnju za kupovanjem i trošenjem. Sistem bi tada napokon mogao funkcionirati sam od sebe, a ljudi bi, oslobođeni tereta pustih želja poput kakvih budista bez uvjerenja, mogli napokon odahnuti i živjeti drugačije, pijući onu kavu ili rakiju još polaganije. Naravno, sistem bi tako dosegnuo vrhunac svoje funkcionalnosti i dekadencije te ubrzo kolabirao, otvarajući obzor novoga društva. U ovom tankom procijepu između propadanja jednog i rađanja novog društva (i novih prohtjeva) otvara se prostor istinske ljudske sreće iliti sanjanog raja na zemlji koji nam ova urnebesna žablja pijaca daje naslutiti.