Pucketanja | Branislav Oblučar

NI NA NEBU NI NA ZEMLJI

Često se mučim s prostorom u romanima. Ono što sam zamislio kao sjeverni predio nekog kvarta u kom se zbiva odlučujuća radnja odjednom se ispostavlja kao južni, iznenada brkaju se i strane, pomiješao sam lijevo i desno, gore i dolje, simo i tamo, pa tvrdoglavo pokušavam ispraviti zamišljeni model, ali ne ide i ne ide, zbog čega na kraju odustajem, tražeći fikciju da se prilagodi meni, s nadom da moja samovolja ipak neće narušiti tijek radnje i da će sve biti onakvim kako je pripovjedač zamislio. Priznajem, moja je mašta ponekad slaba, umjesto da stvara nove svjetove, dočepa se po pamćenju nekog djelića stvarnog, pa ga prekraja i prilagođuje. I onda nastaje neka kvazifikcija, neki paraprostor, čardak ni na nebu ni na zemlji. Evo primjera iz lektire: Doba željeza Johna M. Coetzeea. Na samom početku knjige pripovjedačica govori o kući i garaži kraj koje spava beskućnik – tu se događa znatan dio priče. Sve se zbiva u Južnoafričkoj Republici, oslikava se tmuran svijet rasnih razlika i Apartheida. Međutim za mene se od prvih stranica sve odvija istodobno i u mom rodnom Bjelovaru, jer je opisana kuća zapravo kuća moje prijateljice, tj. njezinih roditelja, kamo sam često išao za gimnazijskih dana. Uz kuću, tu je i garaža, pa i ona mala uličica iza koje spava beskućnik, kao i dvorište u kom se igraju dječaci, doduše, bjelovarsko se dvorište sada ipak malo prilagodilo jer odjednom tu je i visoka ograda, a – vidi vraga – i garaža se šeće, čas je ovdje a čas ondje, malo ispred kuće pa malo pored, odjednom čak podsjeća i na drvenu šupu mog oca! Prostor se sastavlja i rastavlja kako mu se hoće, a moje čitateljsko iskustvo, znam, podsjeća na priču čovjeka pod utjecajem halucinogenih droga. No ja sam iznimno trezven čitatelj, čitatelj koji se trudi, čitam vrlo sporo i pažljivo, takvoga bi zapravo poželio skoro svaki pisac. Ali imaginacija me i pored svega iznevjeruje, ne sluša, radi po svom. Prava je sreća što većina nesporazuma ipak ostaje na prostornim pitanjima; mislim da bih davno odustao od literature da primjerice u likovima nailazim redovito na roditelje, rodbinu, kumove ili prijatelje – književnost ne bi imala nikakva smisla, jer čemu čitati ako ćemo – umjesto da doživimo nešto novo i proširimo vidike – susretati tek ono staro i već viđeno, samo drugačije upakirano!