Pucketanja | Branislav Oblučar

PAPUČA: UTIŠAVANJE

Čizma glavu čuva, a papuča? Što čuva zimska papuča? U kući, na sigurnom i toplom, grije stopalo, ne čuva ništa. Njezini dosezi su skromni. Putovi utabani. Ona šapuće, ne galami (slazba šaputavih šlapa). Ne zna za udarce. Osim kada se podlo iskoristi u kućnim prepirkama (koliko sam puta kao klinac dobio papučom po turu!). Ona je simbol blagosti, ukućenosti, mekoće, simbol papučara, muškarca sudbinski vezanog za taj predmet, otuđenog od čizme koju mu je dodijelila svekolika povijest. Čizma – jedina obuća prikladna da se njome osvaja svijet. Papuča, po otužnoj logici raspodjele, dok čizma gazi svoju odiseju, ispreda TV-priču, roman u nastavcima, poluglasno. Kućni mačak njezin je prijatelj, premda zapravo treba govoriti o maci – maci papučarici koja kažnjava neurednu djecu. Nasuprot njoj, šepuri se po gradskim ulicama mačak u čizmama, lopov i varalica, razbojnik bez premca. Čizma i papuča, „svjetonazorski separei“. Trebalo bi stati na kraj toj vjekovnoj, dosadnoj, mrskoj podjeli, pa izaći napokon u papučama na ulicu, trgove, u parkove. Začas bi nas proglasili luđacima, možda i zatvorili, gluhi spram našeg pokušaja da učinimo svijet prijateljskim mjestom i utišamo malo njegovu silnu galamu. Nema sumnje, ekscentričnu revoluciju u papučama čeka tvrd đon, đon-glava koji nam para uši svojim bjesomučnim parolama.