Pucketanja | Branislav Oblučar

PREČACI

(bilješka uz prolazak kroz šikaru kod Kajzerice)

Da su ljudi ipak razumna bića, među ostalim, dokazuju prečaci. Rezultat prešutnog dogovora, dobre volje prolaznika da idu istim, utabanim putom. Znak su kolektivne inteligencije, djelo lukavog pješačkog uma koji zaobilazi službene, asfaltirane staze. Uzaludno je razmišljati o njihovu porijeklu. Oni su uvijek već tamo. Pitanje o autorstvu besmisleno je, kao u usmenom stvaralaštvu. U početku prečaca naprosto bijaše mnoštvo. Ili – mnogo. Mnogo hodanja, u oba smjera. Pa ipak, kada pokušavam razmišljati o razvojnom periodu nekog prečaca, pitam se ponajprije koliki je u svemu bio udio terena, a koliki udio prolaznikovog slobodnog izbora. Jer svrha je prečaca da skrate, a ipak to nikada ne čine pravocrtno – najljepši njihov dio su blagi zavijuci, naoko sasvim nesvrhoviti, stvoreni vjerojatno tek užitkom koraka koji se nakratko oteo ideji cilja. Ima nečeg utješnog u prizoru prašnjavog, dobro utabanog prečaca u proljeće, obrubljenog visokom travom ili raslinjem koje ucrtava jasnu granicu, moglo bi se reći – odvaja svjetove. Idem prečacem, a oko mene je žbunje, šikara, u prolazu sam, ne zastajem, hvatam „bilješke“ usput: gust miris bazge, krijesnice u predvečerje. Mali džep beskraja: okolo bruji grad. Podsjeća me to na jednu knjigu iz djetinjstva: u njoj mapa prikazuje pitomi predio, čistinu u čijem je središtu šuma, nevelika, ali gusta i opasna – prostor kroz koji priča mora proći. Od te šume, ostala je šikara. I dobro služi svojoj svrsi ovdje gdje jest. Kao i prečaci, koji nas uvijek pouzdano vode, obećavaju da ćemo sigurno stići kući, premda smo već davno sišli s glavnoga puta.