Pucketanja | Branislav Oblučar

BILO

Ne željeti da ono što volimo bude besmrtno.
S.W.

Jednom mi je prilikom baka priznala da se u njenim snovima javljam isključivo kao trogodišnjak. U njima se ono „poslije“ nije dogodilo: i dalje živim s njom i djedom na selu, kao na nekoj slici, koju je ona očito pretvorila u kult vlastitog sjećanja i omiljeni predmet svojih priča, koje slušam kao da su se događale nekom drugom, jer se tog doba kada sam bio kod njih uopće ne sjećam. Taj bakin neobičan način reminiscencije postao mi je nešto jasniji kada sam u minijaturnom plavom izdanju Novoga zavjeta, koje sam izvukao s dna ormara radi pomnijeg čitanja Simone Weil, pronašao tko zna kad umetnutu malu bratovu fotografiju, snimljenu vjerojatno za putovnicu, kada je bio otprilike istih godina u kojima je mene „konzervirala“ baka. Bio sam šokiran. Fotografija je poput notornog madleninog kolačića odnekud izvukla dovršen i zgusnut komadić mog sjećanja utisnutog u to „slatko“ lice maloga brata i ljubičastu majicu s dvojicom hokejaša – mogao sam metodom dedukcije maštajući rekonstruirati gotovo cijeli svijet, korak po korak: od trenutka kada je brat ušao u kadar pa unatrag – s kim je od roditelja bio, kojim su autom došli, tko mu je majicu kupio – i neposredno unaprijed – što se poslije dogodilo, je li bio sretan ili tužan, što mu je rekao stariji brat, tj. ja itd. Ukratko, u tom sam licu vidio sva lica bitna za priču, ponajprije majčino, u ozračju kojega ova fotografija objavljuje ravnodušnu, ali gorku suštinu svoje retorike: bilo je, više nema.