Pucketanja | Branislav Oblučar

RAD SAMOVANJA

…poštivati neko biće znači poštivati njegovu samoću, i ništa drugo.
Emil Cioran

Jeste li ikada osjetili nelagodu u javnosti zbog razine svoje samoće? Primjerice, radni tjedan završi u petak popodne, a vi već u petak navečer shvaćate da će vikend biti predug. Naravno, tvrdokorni samotnjaci ne izlaze jer svoju samoću nisu navikli dijeliti s drugima, a kamoli dopustiti da je drugi remete. Samoću shvaćaju gotovo kao posao (ili poziv) pa su valjda jedini koji se perverzno raduju ponedjeljku jer ni jedan posao koji se obavlja 24 sata dnevno ne veseli. Da mogu unovčiti tu svoju samotnost, u nedjelju navečer brojili bi zarađene pare. Time bi im i samoća možda lakše pala, ali nelagoda među ljudima bila bi drugačija: dok oni nedjeljom izlaze šetati djecu i pse, vi prolazite kraj njih i bogatite se na njihov račun.

No u samoći u kojoj se nalazite uvijek imate osjećaj da ste pomalo na gubitku, da je centar zbivanja drugdje. Iako zapravo ne držite do ljudi, sram vas je priznati da niste uspjeli naći društvo, da ste zakazali u primarnoj dimenziji ljudskosti, koja nalaže čovjeku da se druži, „da se razgovori“, ubije vrijeme ako ništa pametnije. Osjećate se kao da šepate, ne uspijevate uhvatiti ritam i stoga nakon šetnje odlazite u stan ili sobu, listate svoje knjige ili gledate svoje filmove, ližući svoju povrijeđenost kao sladoled, cvileći kao pas kojega su mazili pa ostavili na ulici. Ili je on ostavio njih – kod tvrdokornih samotnjaka nikad se ne zna jer oni pozive drugih najčešće odbijaju i raduju se svojim masturbacijama usamljenosti. Ti podljudi i radnici na crno, ideolozi samoće i njezini osvetnici, emotivni škrci, klaunovi civilizacije, diverzanti, mizantropi skriveni iza zidova lijepog ponašanja i tolerancije!