Pucketanja | Branislav Oblučar

ZAVJESA

Oduvijek sam mrzio zavjese. Vidio sam u njima običan suvišak, ukras, nešto sasvim oprečno mojoj prirodi koja ne podnosi ukrašavanje i koristi svaku priliku za redukciju. Zavjese su često bile uzrok svađa između mene i majke, za koju je boravak u mojoj sobi bez zavjesa bio prava muka, pa ako sam ja najstrože priječio da se postave, ona ih je uvijek iznova spominjala i u razgovorima pripremala, što sam ja shvaćao kao prijetnju čistom pogledu na dvorište, susjedstvo, daljinu i nebo – na sve ono što mi je često prilikom pisanja i čitanja za radnim stolom pomagalo pri koncentraciji i činilo sobu prostranijom.

Iako u načelu nisam prevrtljivac, shvatio sam danas kako sam u vezi zavjesa ipak bio u krivu. Nakon što sam zavjesu u stanu u kom trenutno živim odnio na pranje, bio sam užasnut nenadanom promjenom: tamo gdje se ona prostirala sada je zjapila rupa, pred golim prozorima i sâm sam se osjetio gol pa sam odmah spustio rolete. No onda je bilo još gore: teške smeđe drvene rolete ostavljale su dojam opsadnog stanja, kao da je netko zakucao daske na prozorska okna. Stanu sam ionako štošta već zamjerao, ali ovo je sada bilo previše, svaki pogled na prozore i prostor oko njih budio je jezu. Čak su i zvukovi oštrije odzvanjali prostorijom, kao da je poremećen poredak stvari i one se bune zbog odlaska neupadljivog, ali prijeko potrebnog stanara. Poput njih, i ja sam zavjesu poželio natrag. Ako sam je prije vidio tek kao zapreku pogledu, sada je prepoznajem i uvažavam kao pravu prijateljicu prozora: u slijepoj ulici, sa zidovima ispred i iza sebe, on od nje posuđuje malo meke daljine spremljene u njenim naborima, lelujavim riječima koje valja koristiti svaki put kad postane nepodnošljivo tijesno.