Pucketanja | Branislav Oblučar

SMRAD

Kupio sam od uličnog prodavača Sabrane pjesme Ivana Slamniga za 20 kuna. Kupujući, zadovoljno sam govorio u sebi: dobra trgovina, dobra trgovina. No kada sam trenutak kasnije pomnije vrtio knjigu po rukama, shvatio sam poantu priče: zadnje su korice bile dobrano nagrižene vlagom, zalijepila se za njih neka mahovinasta patina, a stranice su i podrumski gadno vonjale – prava prilika da neki trezveni zlobnik ustvrdi kako poezija doista smrdi. Mogao sam se dakle cjenkati bez grižnje savjesti, sigurno bi čovjek spustio i upola cijene. Došavši kući, knjigu sam dotjerao: odlijepio sam i bacio ovitak te sastrugao naslage s bijelih korica. Rezultat je bio solidan – samo se smradu nije moglo doskočiti, on se bio već duboko ugnijezdio u pore papira, poput duhanskoga dima, udomaćio se među Slamnigovim stihovima kao njihov najprisniji čitatelj, sudionik i stanar njihova značenja i smisla. Kao ljubitelju svježega zraka, to mi je smetalo: komunikacija s pjesmama bila je ozbiljno ometena i obavijena nelagodom, kao razgovor s čovjekom kom užasno smrdi iz usta. Jedino što mi sada preostaje jest iznositi knjigu van, na svjetlo dana, da udahne zraka i da omekšaju njezine skrutnute stranice. Ostavljati je na prozoru, možda, ili voditi u šetnju. Nos me obično ne vara, i kanim ga i ovaj put poslušati: ako ičega, poeziji i inače treba svježega zraka. Jer treba ga i meni, a pjesme i nisu drugo do neka pomoćna pluća, nužna za normalno disanje u svijetu koji se u raznim vrstama ispušnih plinova i smradova svakodnevno guši.