Pucketanja | Branislav Oblučar

PAPIRNATE

Eto dokle je došlo: porezao sam se na knjigu. Jest da sam jedan od onih na koje knjige, kako se kaže, djeluju, pa i uznemiruju ih; jedan od onih koji vole i notornu fiziku knjige – njuškanje, besciljno listanje stranica, užitak u obliku i dobrom dizajnu; ali da postajem jedan od onih – a ima li uopće takvih – koje knjige ozljeđuju, e to je već ozbiljniji problem. Ustvari, nije ništa strašno, riječ je o komadiću kože na vanjskom zglobu maloga prsta, o mikroozljedici takorekuć. Ali važan je gest: ako je Ödöna von Horvátha ubila grana u vjetrovitom Parizu, tko zna – možda me u nekom zavijutku života čeka neka klimava polica s knjigama ili kroz prozor hitnut svezak medicinske enciklopedije koji će me doslovce doći glave. U redu, ponekad sam i ja bio grub prema njima. Bacao sam od sebe knjige u kojima sam vidio nekakvu tvrdoglavost, u stanjima rastresenosti znala je koja završiti i na podu, a jednom sam u gimnaziji – i to je najekstremniji primjer – Hektorovićevim Ribanjem i ribarskim prigovaranjem razbio prozor, zbog čega su mi roditelji zabranili izlazak u grad, taj simbolični bijeg od lektire. Dakle, nasilja nad knjigama bilo je zaista malo (podvlačenje ne računam, šarao nikad nisam, palio ne daj bože!), tako da bih eventualnu osvetu smatrao zapravo nepravdom. Uostalom, kada malo bolje razmislim, uvijek govorimo o onome što nam knjige daju, pa uranjamo u njih bezglavo, tražeći nekakav smisao ili tek alibi za bijeg od dosade i prosječnosti, i samo se ponekad, a u zadnje vrijeme sve češće, odižući glavu nad monotonim recima, pitam što mi knjige oduzimaju. Ona ranica na ruci zato svjedoči još nečemu – nakon što smo se kraj njih obogatili duhom i pomoću njih iznijansirali svoju takozvanu dušu, knjige sada računaju i na naše meso. No odavno smo već pristali na sve i naše su pobune tek retorički hirovi, a duše su nam od papira.