Pucketanja | Branislav Oblučar

KOLUTIĆI

Uz čaj idu čajni kolutići. Bolje reći – kotrljaju se. Kolektivno, poput vojske. Uvijek nagomilani u vrećici, rezervisti, čekaju našu malu glad. Pritisnuti vrškom palca i kažiprsta spremno rone u čaj, rasipajući se potom na glatkom frontu jezika, u eksploziji priprostog okusa. Nakon što smo ih nekoliko puta uzastopce umakali, slatke detonacije slabe. Tada treba stati, obuzdati se. Zatvoriti vrećicu i odložiti je izvan dohvata. Popiti ono malo čaja što je ostalo.

Shvaćamo tada, srčući mnoštvo mrvica poleglih na dnu, da nismo zapravo ni pili čaj. Čaj je bio tek sredstvo. Kolutići su lukavi keksi. Naizgled priprosti. Naizgled banalni. Ustvari, imaju nas u šaci. U onoj svojoj središnjoj praznini. Tamo smišljaju nešto. Pripremaju zamku za našu glad, zajedno s industrijom čaja, pridobivaju nas preko osjećaja koje imenujemo malim užicima, kao da im time činimo kakvu uslugu. Malo nije bezopasno. Mogli bismo to imenovati zavjerom. Uz čaj ne idu čajni kolutići. Čaj ide uz njih. I mi se kotrljamo s njima. No redovito zaboravimo upitati – kamo?