Pucketanja | Branislav Oblučar

VRTOVI

Danas rano popodne, želeći izbjeći kasnopopodnevnu nedjeljnu navalu šetača i njihove dječurlije, prošetao sam nasipom, pomalo razočaran što Sava nije nabujala – jer toliko se govori o nekakvim poplavama – ali zadovoljan zbog lijepog vremena i činjenice da mi šetnja godi. Na povratku prema stanu prolazio sam uz vrtove koje volim, koji bježe pred gradskom geometrijom i za ovih proljetnih dana postaju pravo rasadište nekog tajnog života, neko skrovito (i šareno!) srce urbaniteta. Ljudi su u nekima radili, okopavali gredice, a neki su zjapili posve pusti, neuređeni i obrasli. Hvatao sam mirise i zvuke, radoznalo pružao pogled. Zastao sam pred jednim u kojem su vlasnici puteljke između uređenih gredica prekrili prekrojenim tepisima i pletenim stazama, pretvarajući ga tako u produžetak dnevnoga boravka ili spavaće sobe. Tik pod ogradom od prolistalog šiblja, nad kojom sam promolio glavu, na drvenom stolu ležala je lijeno crna mačka, s nevjericom i sa spremnošću na pokret osluškujući moje opetovano „mic“ (zirkao sam čas na te čudesne i pomalo perverzne staze, nezamislive u bilo kojem seoskom vrtu, čas na oštre zareze posred zelenog mačjega oka). Na kraju tog niza vrtova u koje sam buljio bez imalo obzira, neki čiča upitao me dovikujući jesam li ja ukrao njegov katanac, na što sam rekao: „Ne, ja samo šećem i gledam vrtove“, a on se stao izvinjavati, kao da mu je narav moje šetnje odjednom sasvim jasna, govoreći kako to mora da su učinili oni momci, pokazujući rukom u neodređenom smjeru.