Pucketanja | Branislav Oblučar

BOCA

Spužveni žuti čepovi za uši, prijatelji noćne tišine u svijetu buke i bijesa, pretvaraju onoga tko ih koristi u hermetički zatvorenu bocu koja tone u san. Kada pravilno položi te ličinke u slušne kanale, takozvane uhovode, čovjek kao da je gurnuo glavu pod vodu: obuhvaćen sa svih strana svojim unutrašnjim morem, sluša komešanje krvi i mukli topot srčanog mišića, podvodne životinje od čijeg raspoloženja ovisi njegov noćni spokoj. Spavač je tako s čepovima u ušima više od pukog ronioca koji se spušta prema dubinama vlastitog sna: on je more u moru. Nutrina boce šumi usred sveopćeg šuma u koji tone. Ipak, ponekad je unutarnja životinja bijesna, krv ključa a boci prijeti prasak – spavač je tada ostavljen bez zaštite, osuđen na slušanje noćne tektonike vlastitog bića i pustog života stvari. Tek kada se naboji unutrašnjeg i vanjskog ponište na nultoj razini nesanice, a životinja opet svede na mjeru boce, spavač umeće čepove u uši i – kao da je obavio neki naporan posao – pada u kratak, ali dubok i gust ranojutarnji san.

Kao u svim pričama o boci koja pluta nošena morskom strujom, i u priči o boci-spavaču mora postojati u bocu umetnuta poruka. Recimo da je to neka šifra sna, tmasti jezik unutrašnjih voda, snopis i krvopis koji čovjek izranja na svjetlo dana kada, već probuđen, vadi žute čepove iz ušiju i misli na sasvim desete stvari.