Pucketanja | Branislav Oblučar

CJEDILO

Postoji nešto kao poezija fraze, na primjer: „ostaviti nekoga na cjedilu“. Doslovce shvaćena, to je smiješna, pomalo tužna slika – netko je mokar, pokisnuo do gole kože, i iz nekog razloga, možda iz pakosti, ostavljen da se cijedi. I to ni manje ni više nego na cjedilu. To je sad već nadrealna slika. U malom cjedilu za čaj, čovječuljak, snužden i šmrcav, sjedi na mrežici, a iz njega kapa. I tako to traje satima. Sve dok ga netko već polusuhog, iscijeđenog, ne pokupi i odvede.