Pucketanja | Branislav Oblučar

ČETKICE

(između knjiga)

Asja je napisala pjesmu Žudnja objekta, o dvjema četkicama koje se preplićući svoje dlačice uzajamno žude. Je li tako u ljubavi, da se ne žude samo subjekti, već i objekti koji njima pripadaju? Je li ljubav neka gravitacijska sila?

Kada boravimo u Tuzli, često pred ogledalom prije spavanja zajedno obavljamo taj ritual: kolutamo očima dok nam se pjeni iz usta, prava kalodontska epilepsija, za kojom slijedi padanje u san čim ugasimo svjetla.

I četkice se žude. Je li to žudnja onoga taloga na dnu, onih “teško dokučivih mjesta” o kojima ona piše, a koje je valjda nemoguće očistiti? I četkice imaju dušu, tamnu poput prašume, iako je njihova ideja vođena higijenom i bjelinom. Tek prožimanjem njihovih dlačica stvara se savršen sklad: danji dio jedne dodiruje noćni dio druge i obrnuto.

One pripadaju krugu naših najintimnijih predmeta. Asja ih uspoređuje s dildom, kaže – kao što svoj dildo ne posuđuješ drugome, tako nećeš ni svoju četkicu. Doduše, dildo i uključujemo u ljubavnu igru, ali baš ne peremo jedno drugome zube svojim četkicama. Naprotiv, njima ostavljamo da se same žude. Jer tamo, u gustom prepletu njihovih dlačica, u intimi čaše pred ogledalom iznad lavaboa, naša se bića najprisnije ljube.