Pucketanja | Branislav Oblučar

GNIJEZDO

Nakon što sam se vratio s puta i po običaju se počeo raspitivati o novostima, brat me obavijestio da je u vanjskom kutu prozora dnevne sobe ptica splela gnijezdo: okrugla crna, pokazivao je skupljajući dlanove kao da grabi vodu, nosila je grančice i ogledavala se oko sebe kada bi ih utkivala u pletivo rastuće nastambe. Gnijezdo je izgledalo dovoljno ugodno za lijep ptičji početak, bezazleno i lako kao da je i samo odnekud doletjelo, iz nekog ptičjeg raja, na primjer, ravno nad naš prozor, kao da ga je ondje spustio neki ptičji Sveti Nikola poslušnoj djeci na dar. Priroda bogami ima fin osjećaj za ironiju, pomislih. Pokušao sam situaciju najprije sagledati iz perspektive ptice: izašao sam iz kuće u vrt, divlji i razbarušen, i pažljivije promotrio konstelaciju gnijezda i prozora, nastojeći poput detektiva ući u trag ptičjoj namjeri. Posao nije bio težak: naš veliki prozor u svijet, slijep na veće oko jer je roleta odlučila odmoriti svoj tromi drveni kapak, uokviren je visokom i metar dubokom nišom, zatrpanom starudijama koje prilazak prozoru čine nemogućim. Kako brat za moje odsutnosti vjerojatno nije spuštao i dizao roletu na manjemu prozorskom krilu, što je moja opsesija jer mogu spavati samo u najcrnjem mraku, pa je dižem izjutra i spuštam uvečer (ritam koji veća nije mogla izdržati), ptica je jednostavno zbrojila dva i dva – unutra ne živi nitko jer se ništa ne miče, a izvana nitko ne može prići – i ondje odlučila izleći jaja. U tom trenutku uznapredovale idilične naracije na scenu stupam ja i narušavam sklad – otkako sam ušao u stan od ptice nije bilo ni p, vidio sam samo prazno gnijezdo. „Ljudsko, previše ljudsko“, mantrala je zasigurno ona kad je shvatila da joj je pokvaren plan i odlepršala. Dakako, isprva sam kao ljubitelj i neobavezni “promatrač” ptica bio iskreno oduševljen nesvakidašnjim događajem. Kasnije, kako je vrijeme protjecalo a gnijezdo zjapilo prazno, shvatio sam ga kao ironični komentar vlastita obitavališta, koje je daleko od svake metafore gnijezda, oznake sretnog i zaštićenog bivanja u svome intimnom kutku. „Gnijezdo“ u kom živim već više od godinu dana u najboljoj bi se namjeri moglo nazvati gnijezdom s kvarom, ako takvo što postoji, primjerice, ako ptica odjednom uvidi da je stvar sazdana od lošeg ili starog materijala pa počinje mjestimice pucati i opasno žuljati. I ptice očito mogu pogriješiti, pa bi se zamalo moglo reći – i ptice su ljudi, ali to na sreću nije tako: ova je svoju grešku ispravila odmah i počela na nekom drugom, intimnijem mjestu, ostavljajući mi gnijezdo kao opomenu da i sam trebam krenuti njezinim primjerom, što prije.