Pucketanja | Branislav Oblučar

ISPIJANJE ČAJA

To je, u biti, štovanje Nesavršenog…
Kakuzō Okakura, Knjiga o čaju

Najteže je pronaći riječi hvale za sitnice, tzv. svakodnevne banalnosti, koje govor rado preskače dok smjera novom, nesvakidašnjem i neobičnom. No teško se oduprijeti i upornoj želji stvari: tako sam se u pustoši jezika ipak odlučio progovoriti o neizmjernom užitku u ispijanju šalice toploga crnog čaja, s malo vjernih riječi, u nagovijestima, da se čaj koji me čeka odviše ne ohladi. Stoga ću zanemariti ritual i navesti bitno, ono što volim: okus i miris, zatim boju i općenit karakter tekućine u šalici. Svaki me put kombinacija ovih elemenata dovede do prave male epifanije – kontakta sa samom esencijom jeseni, jer crni čaj izražava suštinu maglovitih, vlažnih i hladnih dana, kada se naše biće skuplja u nekom tamnom središtu ispod jakne ili kaputa, da bi iznova buknulo osvježeno svakim gutljajem te crne jesenje zvijezde. Eto metafizike zapakirane u vrećici indijskoga čaja! Užitak pijenja ne odnosi se pritom samo na okus, već i na izgled tekućine: na njezinoj površini, trenutak prije nego ćemo prvi put srknuti, valja zapaziti crnu svjetlucavu koricu, koja se, kako pijemo, poput vijenca razmješta po rubovima šalice i njiše zajedno s tekućinom, ostavljajući nekakve prljave, smeđe mrlje – kao da je riječ o tragovima lokvi kroz koje smo s užitkom gacali u gumenim čizmama (jesen ne treba odagnati sanjarijom o toplijim danima, već je treba produbiti, nastaniti se, ojeseniti). U pijenju crnoga čaja ujesen otkrivam dakle ushit i radost, misao koja se samoj sebi smije, kako kaže i Okakura u svojoj Knjizi o čaju i pritječe mi upomoć svojim riječima, u zadnji čas, jer čaj valja popiti i vratiti netom napisano natrag otkud je poteklo: u bunar šalice, crno grotlo koje će me krijepiti i grijati ostatak jeseni i još čitavu zimu.