Pucketanja | Branislav Oblučar

KUPINOV SOK

Crne zvijezde ljeta. Iza sjevernog zida kuće i u kutu vrta. Tinjaju, treba ih ubrati prije nego ugasnu i osuše se. Činimo to popodnevima, za duljih sjena, udvoje ili sami, nikada ne potraje predugo, pa ipak, uvijek se pomalo dosađujemo. Nemamo nikakvih očekivanja – jednu pojedemo, pet-šest stavimo u posudu. To je sasvim poznat svemir, kupinova staza, susretnemo pokojeg kukca ili pauka. Ekspedicijom je naš dio posla završen, vraćamo se u orbitu soba, tražimo neko rashlađujuće piće. Ako je sezona već poodmakla, tada je to upravo kupinov sok: godinama ga je pravila majka, a sada je otac preuzeo recepturu i mi jednako uživamo. Uživamo toliko da se pitamo nije li nam u berbi ipak nešto promaklo, neka nevidljiva a nepoznata galaksija, neki voćni misterij, dok su nam misli lutale a ruke brstile. Kako bilo, o tome možemo maštati tek pijući taj eliksir vrućih ljetnih i mlakih ranojesenjih dana, kada zalihe boca polagano nestaju i kupinovo nebo konačno gasne. Na red tada dolazi domaći sok od višnje ili preostaci soka od bazge, koji su tek dobar način da se preživi zima. Vjerojatno im ovom usporedbom činimo nepravdu, ali slabi smo, kupinama smo odavno zavjetovali svu svoju ljubav.