Pucketanja | Branislav Oblučar

VJEČNOST

„Bojim se vječnosti i onanije“, piše u jednoj pjesmi Slamnig. Uzmimo da se riječi doista odnose na pjesnika i pjesnički posao, pa se upitajmo: zašto baš ta kombinacija kao predmet strahovanja? Onanija, naravno, za književno djelo nije nimalo poželjan atribut, za razliku od svakodnevnog života u kojem joj je zapravo teško naći zamjerku. No kad netko kaže da je nečija poezija masturbacija, „obično izdrkavanje“ (k tome još i intelektualno), onda je to najdublja uvreda. Izrečena dakako od strane čitatelja, jer on se iz svega toga osjeća isključen, nije mu ostavljeno mjesto, mogućnost pristupanja erotskom činu čitanja poezije. Pjesniku je takva osuda zazorna, jer nije namjeravao masturbirati javno, pa se osjeća razočaranim: ljudi su ga naprosto krivo pročitali.

Za razliku od onanije, vječnost je, tako barem kažu, za poeziju poželjna kategorija. Ima li većeg uspjeha za pjesnika do da mu ime bude zapisano u vječnosti, da mu stihovi budu vječno zapamćeni? Tek sa stajališta vječnosti, ako tako razumijevamo, pjesnički životi dobivaju neki smisao, kad ih stihovi dobrano premaše u roku trajanja. Inače – propadaju: doslovnu smrt slijedi simbolička. I od svega ne ostane čak ni prah. No zašto onda Slamnig kaže da se vječnosti boji?

Tko imalo poznaje njegovu poeziju, bit će mu jasno. Slamniga je zanimalo trošenje života, a ne njegova konzervacija: pjesnik je to koji je smatrao da poezija – mišljenje rijetko – treba zabaviti i nasmijati, a ne biti kupon za vječnost i njene sumorne probleme. Zabava, kao i smijeh, ionako su bliži zaboravu nego pamćenju.

Mene pak u vječnosti muči još nešto: ako i pokušam zamisliti da gledam s njezine pozornice, s vidika gubim mnoštvo stvari, vidim odviše jasno, precizno, pogled je apstraktan i previđa bitno: ne vidim posudicu za šećer, šalice, teglice s pekmezom, čepove za uši, lišće na ulici, prljavštinu pod krevetom i smeće, ne vidim dakle ono što se mreška na površini života, njegovu koricu, za poeziju ključnu. Ako u vječnosti nema ni Slamnigova mačka Đure ni mog mačka Gluhog, doista smatram: vječnosti se, čak i više nego optužbe za onaniranje, pjesnik mora pribojavati, od nje zazirati.