Pucketanja | Branislav Oblučar

LIJEK

 

Žulja me stvarnost. Ponekad pijem tablete za smirenje prije spavanja, ponekad začepim uši spužvastim čepićima, a ponekad zažmirim i pravim se da svijeta nema. Kao u onom filmu, kada budistički učitelj pokrije sva osjetila krpama papira na kojima piše: zatvoreno. I onda se zapali. I ja bih ponekad rado stavio napis zatvoreno, kao na dućanu, ili vraćam se odmah, i umjesto da zapalim sebe, zapalio prvo što mi se nađe pod rukom. Ali rijetko podmećemo požare. Naučeni na uljuđenost čak i kad u nama sijeva, sve svršava u samotničkom psovanju i kletvama, običnom kriminalitetu jezika, jedinom ispušnom ventilu kultiviranog barbara. Emil Cioran, koji je posvetio divne stranice dekadenciji nagona, predočio je svijet u kojem bi bilo zabranjeno psovanje, to dragocjeno utočište mnogih – zatvori i ludnice mahom bi se napunili, društvo bi zahvatila ozbiljna kriza. Ovako, potencijalni luđaci i ubojice poput mene mirno hodaju ulicama, jedu, spavaju, druže se, vode ljubav, čitaju, misle o takozvanim uzvišenim stvarima, a njihov se ubilački gen ispoljava tek u žestokim psovkama, po čijem bi se tonu mogla odrediti potencijalna prekršajna kategorija, pa bi se moglo i hapsiti, u nekoj varijanti hipercivilizirane totalitarne državne utopije. Reci mi što psuješ i reći ću ti tko si, rekli bi, možda, Kinezi, pa preporučili neku antipsovačku akupunkturu. Freud, koliko znam, nije pisao o tom fenomenu; za njega su se nagoni olakšavali kroz viceve, dosjetke i smijeh, pri čemu se radilo o uzdizanju i filtriranju onog najnižeg. Nasuprot tome, u psovkama vidimo čisti rad desublimacije, nagon se ne uzdiže u jezik, već je jezik pljusnuo ravno u kaljužu nagona i nabacuje se govnima na sve oko sebe. Valja samo pustiti vodu i život ide dalje; nema leševa ni zgarišta, ma koga kleli, ma što palili.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.