Pucketanja | Branislav Oblučar

IŠČAŠENO

Kada sam uselio u stan na Cvjetnom, na kuhinjskom zidu zatekao sam sat u znaku Coca Cole – velik crveni plastični krug oblika čepa na kojemu riječ always piše na još nekoliko jezika, koji je spokojno šutio zatvoren u svoje posvudašnje „uvijek“. Da nekako oglasim svoj dolazak i izbacim sat iz te lagode vječnosti, umetnuo sam novu bateriju koju je satni mehanizam primio nevoljko i polovično, zbog čega i danas, nekoliko mjeseci po useljenju, proizvodi prozaični tik-tak, ali kazaljke ne miče. Drugim riječima, i dalje je nepomičan u svome „uvijek“, a to kucanje pokazuje stanovitu neodlučnost spram moguće promjene. Na raspolaganju su mu dva vremena: vrijeme Coca Cole, u kojem se – sukladno reklamama – čovjek u svakom trenutku treba truditi da se osjeća bolje, i vrijeme potpunog utihnuća, kada je čovjeku svega dosta i kad još jedino želi da ga se pusti na miru jer ni u šta više nema povjerenja. Između tih dvaju vremena jest ovo kolebljivo, šepavo, iščašeno vrijeme, koje se oglašava uglavnom noću, kada se ostali zvukovi slegnu, a otkucaji s crvenog zidnog sata blago razliježu kuhinjom. Tada me iznenadi prisutnost ove sprave na koju obično zaboravljam, i tada si kažem: „Gle, vrijeme teče, ali se ne mjeri.“ Ne znam zašto, no ta me misao i taj blagi zvuk redovito smire. Gotovo se osjećam usklađenim; s čim točno – sa satom, vremenom bez mjere, ritmom otkucaja, samim sobom – teško je reći. U svakom slučaju, dok sat kuca, a kazaljke stoje, vrijeme napokon osjećam kao nešto blisko i liježem s tom mišlju spokojnije u krevet. Jutro – kao i obično – za sve to ni najmanje ne mari – vrijeme koje nosi već je sasvim druga, dosadna priča.