Pucketanja | Branislav Oblučar

POLUMRAK

Drvena roleta koju spuštamo svaku noć i dižemo svako jutro, teška kao poklopac mrtvačkog sanduka, zapela je. Muči je valjda neka donja želja, jer jedan kraj nespretno visi kada je ujutro pokušamo podići. Zato već nekoliko dana u stanu vlada polumrak – svjetlost dopire kroz manji prozor, okno brodske kabine kroz koje provjeravamo kakvo je vrijeme, treba li ponijeti kišobran i je li uopće pametno otisnuti se van. Sve ovo čovjeka zbuni, pomalo se osjećamo zatočenički, lakše prianjamo uz postelju, šutljiviji smo i bljeđi, a kad izađemo škiljimo kao vampiri i hvatamo se sjenovitih predjela. Ali ne pada nam na pamet da popravimo roletu ni da zovemo majstora. Električna svjetlost je dovoljna – kada ugasimo lampu, u sobi je kao u grobu, pa imamo osjećaj da se ulazeći u nju zapravo spuštamo. I onda se odozdo pitamo zbog čega takva strka tamo gore kada nam toliko paše jedan običan mrak.